...SVE SAM ZABORAVILA

nedjelja , 10.11.2013.

...Zamalo.

Smirenje sam pronašla u prvim danima jeseni. Vratila sam se u grad koji volim iznad svega i njegov neumoran ritam života mi nije dozvoljavao da se osjećam loše, a on me je dočekao i utješio, baš poput odanog prijatelja koji ne pita previše, zajedno sa svojim šarenilom i zavodljivim noćnim svjetlima. Nagradio me prizorima jesenskih boja, prvim zaparenim dahom i romantičnim jutarnjim maglama na Zrinjevcu. I pečenim kestenima na svakom uglu. I novim susretima sa starim prijateljima, obavezama u spremanju diplomskog i cjelodnevnom užurbanom trčkaranju po dragim mi ulicama i trgovima.

Sve to mi je grad dao na dlanu, samo ako budem dobra i ako ne mislim na njega niti na smiješno prediomenzionirane nagovještaje nekakve ljetne ljubavi.

Koja to na kraju nije bila, zaključila sam.

I dobro sam se držala i sve sam skoro potpuno zaboravila; i boju njegovog glasa i način na koji je šaptao moje ime i kako me držao za ruku Tomi i Marion iza leđa i kako smo se zavjernički pogledavali. I onaj ljetni pljusak kada me zavrtio u zagrljaju kao u reklami za neku finu čokoladu. I kako su popodnevne zrake užarenog sunca prodirale u sobu u kojoj smo provodili sate i sate. I zgužvane, tople plahte, mirisne od naših tijela. I zaboravila sam pogled na hvarska polja lavande uz koja smo se vozili onog dana kada smo htjeli biti sami. Kada smo svima rekli neku jadno prozirnu laž; da ne idemo zajedno, već svatko odvojeno na trajekt do Splita.

Sve sam zaboravila jer ništa od svega toga više nije bilo važno. Nisam željela imati vremena za jadikovanje nad nečim što je sada, dva mjeseca poslije, izgledalo pomalo blijedo, isprano i nevažno. Pa ispred mene se tek prostirao život! Čekao me ludi ritam grada i cijela jesen u izlascima. Bila sam naelektrizirana energijom, prštala sam njome, gotovo euforično isijavala, od jutra do mraka i bilo mi je tek 23.

A u susjednom kafiću je počeo raditi jedan Igor s kojim sam prošle srijede baš ugodno čavrljala o koktelima. Nije bio loš taj Igor, uopće. Imao je pomalo grubo lice, dugu kosu, tetovaže i bicepse. Svirao je bubnjeve u nekom underground bendu i pisao pjesme. Zvao me je crvenokosa, onako zaneseno bi to izgovorio i ja sam mislila da je to dovoljan razlog za moje sve češće dolaske u njegov kafić. Kao potpuno slučajno. Gledala sam ga duboko u oči, hihotala se na svaku njegovu riječ i nehajno zabacivala kosu lijevo, desno. Onako majstorski i znalački, kako sam naučila godinama promatrajući Marion. Grleno se smij, zabaci glavu, zatrepći polako, kao da treperiš leptirovim krilima, fokusiraj pogled direktno u njegove zjenice, dotakni mu ruku, zamotaj koji pramen oko kažiprsta ili, još bolje, napući usne, dotakni ih kažiprstom i nevino se zagledaj u daljinu. I izlazak je zagarantiran.

I tako sam sve zaboravila, barem sam tako mislila. Ne, bila sam uvjerena da jesam.

Dok nisam konačno u jednom kišnom listopadskom vikendu pročitala Brazil koji me ganuo. Ali nije bila stvar u priči koja mi je zemljopisno i kulturološki bila vrlo daleka, već u zadnjoj stranici knjige.

Tamo, na kraju gdje su bila ispisana pitanja za neki knjižni klub, čak iza biografije pisca, na samom kraju, kao da je to neki zaključak, bio je ispisan Erikov broj telefona. Njegovim rukopisom.
I onda sam se sjetila, o itekako sam se sjetila, oblika njegovih pristiju i ruku. I očiju. I osmijeha. I dodira njegovih dlanova na mojoj koži.

I onih vrućih polja lavande.

Marion je zadnjih mjeseci sve češće dolazila kod mene na posao.

Da se mene pita, malo se previše udomaćila, ali mene se, kao i obično, nije pitalo ništa. Ulazila je obično za vrijeme pauze za ručak u ured kao vjetar, glasno s vrata dovikivala pozdrave ili euforično dijelila s nama informacije o rasprodajama i kino predstavama. Naš mir u malom uredu sa pogledom na Cvjetni trg za taj dan bi bio nepovratno narušen.

Jesi znala da u Draškovićevoj postoji petnaest dućana sa cipelama? Petnaest! Ah, obožavam Zagreb!

Ne trepnuvši, odbacila bi svoje uvijek prepune shopping vrećice pored sofe u kutku za goste, skinula cipele i sjela podvinutih nogu kao da je u svojem dnevnom boravku. Hildi i meni je donosila nerazumno skupe i lijepo upakirane obroke iz uvijek nekog novog pomodnog restorana. Uvijek sam se pitala odakle joj toliki novac. U galeriji je počela je raditi tek pred koji mjesec, a i sumnjam da bi joj plaća pokrila pokrila sve te sulude troškove.

I tako bi ona zasjela na našu sofu za poslovne partnere, glasno mljackala i pričala mi o haljini koju moram ići probati s njom. Sa Hildom, mojom novom šeficom, se sprijateljila tako da joj je dijelila savjete o modi i frajerima.

Zaboga, Marion, žena je u pedesetim, daj ostavi je na miru s tim svojim Cosmo forama!
Pa baš zato, treba joj netko da ju razdrma. Samouvjereno je frknula i zakolutala očima Pih, pojima nemaš.

Hilda je bila oduvijek sama, povučena, beskrajno sramežljiva i romantična. Nije trebalo dugo da ju Marion očara svojim cool pristupom i nagovještajem da će upravo ona promijeniti njen ustajali život. Iritirala su me njihova hihotanja i to što je Hilda pristajala na sve što bi Marion predložila; od promjene boje kose, preko novih ultra modernih okvira naočala, vješanja po sebi umjetničke bižuterije koja joj uopće nije dobro stajala (ali Marion ima istu takvu ogrlicu!), do nošenja previsokih peta za nekog tko je čitav život hodao u balerinkama.

Ako Marion ne bi bilo par dana, Hilda bi već propitkivala za nju ili bi ju spominjala u samo svakoj drugoj rečenici.

...Da, Marion mi je rekla za taj restoran.. Joj, da, taj vic mi je Marion ispričala, ha ha ha... Marion ima istu takvu torbicu...

Više puta sam joj poželjela opaliti šamar i izvikati se na nju neka pokaže malo više kičme, zar ne vidi da će je Marion prožvakati i ispljunuti, da je ona samo jedan u nizu od njenih projekata. Čim je se zasiti, okrenut će se nečem ili nekom novom. Marion je takva. Ipak, suzdržala sam se. Kad-tad će se ta čudna ljubav umoriti i sama od sebe prestati.

Jedina zadovoljština su mi bili Hidlino cviljenje i bolni jauci nakon cijelog dana provedenog u štiklama.

Ma daj stvarno? Žuljaju te štikle? Zašto se ne požališ na primjer, hm... Marion?

Danas smo jeli libanonski pita kruh sa humusom i još nekim čudima od raznih meza.

Gdje su nestali obični sendviči sa zimskom i jogurt? , sa sjetom sa pomislila.

Uvijek se svađam s njom oko novaca, ne želi ga uzeti. Odustajem i uživam u jelu.

Bila je sva kao na iglama, kao da mi ima nešto važno za reći, ali to odgađa. Svakih par minuta se promeškoljila na stolici kraj mojeg stola dok sam ja završavala neki prijevod i paralelno odgovarala na zaostale mailove. Na tren sam čak zaboravila da je tu. Onda je odjednom provalila nakon duže pauze.

„Moram ti to reći, bolje da ti ja to kažem. Stvar je u tome da...“ Razrogačila je svoje čokoladne oči i dramatično zamahnula dlanom ispred lica kao da će se svaki tren srušiti u nesvijest. Kao da niti sama ne vjeruje kakvo strašno saznanje će podijeliti sa mnom. Pogledala je lijevo i desno, iako smo sjedile u mojem uredu i osim Hilde, u radijusu od pedeset metara nije bilo nikog drugog. I umjesto da nastavi tiše pričati, glasno je prošaptala uz konspirativan pogled.
Marion je oduvijek bila grozna u tim stvarima.

“Nemoj poludjeti, ali.. Erik ima curu!“ Da, da, kimala je glavom i sama u tako očitoj nevjerici.

Nisam skidala pogled s ekrana, ali sigurna sam da mi se u tom trenu zaljuljala slika ispred očiju.

Nije mi to rekla zato da se naslađuje mojom reakcijom, već zato jer smatra da je to njena dužnost. Da me poštedi neugodnih saznanja od nekog drugog, da amortizira moj šok i eventualnu bol.

„Ma da... Znam.„ Da sakrijem učinak te informacije (znači da, službeno je, mala mršava crvenokosa plesačica s kojom sam ga zadnjih mjeseci viđala, znači zajedno su) skrenula sam pogled i stala skupljati kosu u pundžu i zauzdala je olovkom. Hilda mi je pokazala kako se to radi.

Znam tu malu otprije iz viđenja. Završila je baletnu školu, pleše u nekom ansamblu. Oduvijek sam je u sebi zvala Betty Boop jer neodoljivo podsjeća na nju. Sva nekako mala i sitna, graciozna i zaobljena tamo gdje valjda muškarci to vole. I lice joj je slatko i nevino.

Znači tako će to sada biti, on će imati curu. Odlično... Pa nek mu bude onda žgoljava Betty Boop, baš me briga...

Osjećala sam kako mi srce lupa. Cijeli stol i stvari na njemu, tastatura, šalica kave, kalendar, su mi zaplesali pred očima, kunem se da jesu.

Naši razgovori nisu završili onako kako smo to on i ja željeli. Naše vrludanje u vakuumu sam prekinula ja, kao i uvijek. Prošli puta, prije šest mjeseci, mi je rekao da mogu zauvijek računati da...

„I šta ćeš poduzeti? Mislim, ti moraš nešto napraviti...“ Prekinula me u mislima i zabacila kosu preko ramena, a narukvice oko njenog mršavog elegantnog zgloba su zazveckale. Kladim se da će si sutra Hilda kupiti takav isti set Calvin Klein narukvica.

„Ništa. Marion, na poslu sam, možemo o tome kasnije?“ Siknem na nju i trznem glavom iza sebe. „... Ili ne moramo, što se mene tiče.“

Ignorira me, kao i obično.

„Ali Saša, ona je bila s njim i Nikom na klizanju.“ Rekla je to tonom kao da se Betty skinula gola nasred Jelačić placa. „I sam bog zna gdje je još bila s njima da mi to niti ne znamo!“

Tako znači. Klizanje. Betty Boop je sigurno odlična klizačica, savitljiva i graciozna. Već sam je vidjela kako radi piruete i onda mu se baca oko vrata. I onda....

„Pa dobro, nek je bila. “

Samo sam je nezaintersirano pogledala.

Pričaj još, Jesu li se ljubili, je li ti to sve Nika ispričala?

Hilda se promeškoljila na stolici iza mene, sigurno kako bi namjestila bolji kut slušanja. Krajičkom oka sam vidjela da neuvjerljivo namješta naočale. Silno su joj bili uzbudljivi naši razgovori i otkada Marion navraća na pauze kod nas, i ona je prestala odlaziti u obližnji Mlinar po sendvič s mortadelom.

„.. Ali Saša...“

„E ajde, gle... Imam brdo posla.“ Skratila sam je ne skrivajući koliko me iritira.

„Kako hoćeš, ali ja sam sigurna...“

Prekinem je u pola rečenice, ali mene odsiječe zvonjava njenog mobitela. Ona se odmah javila na poziv i sva se uskomešala. Hm. Gugutala je u mobitel i nekako postala sva sramežljiva.
Marion? Sramežljiva?

Odjurila je u kutak kraj ulaznih vrata i zabila se se među police sa knjigama i registratorima, ali prostor je tako malen da sam čula svaku riječ .

Ma neeee, ma joooj... Stvarno? Ma ne znam, pa možda kasnije... Hihihi...Baš nemoguć ... Joj da... Pa ne bih se bunila....Ma joooj, grrrrozan si...

Dodiruje si kosu i sva je ustreptala, blaženi poluosmijeh joj lebdi na licu..

Hilda se pravi da je na telefonu, a pretvorila se u uho, odaje ju uzbuđeno žmirkanje. Ona misli da je Marionin život tako zamaman i glamurozan i ako joj bude blizu, da će dijelić te čarolije prijeći i na nju.
Jadna Hilda.

Sad? A joooj, ajde dobro, za 10 minuta tamo... Hihihi...

Podignem upitno obrvu prema njoj, a ona uhvati moj pogled i pocrveni. Na tren Erik i Betty Boop nisu glavna tema u mojoj glavi.

„Ovoga..." Počeše se iza uha i stane namještati kosu."...Zovu me s posla, stigle su neke slike.. Pa ovoga, pusa, čujemo se...“
Sva se smotala, pokupila stvari i praktički istrčala iz ureda praćena mojim suženim pogledom i Hildinim uzdahom obožavanja.

Posao malo sutra.

„Onda, vidimo se u subotu?“ Završavamo poduži razgovor. Glava mi se ugrijala od mobitela.

„U subotu?“ Pitam i istovremeno ugrizem za usnicu i sjetim se da je Dominiku rođendan.

„Nisi valjda zaboravila?“ Osjećam prijekor u njenom glasu.

„Ma nisam, samo... „ Kako da joj to kažem?
Masiram Stanlyjevo ranjeno uho, priljepio se svom dužinom uz moje bedro i zahvalno prede.

Procijedim:“ Mislim da neću moći.“

„Kak to sad?“ Ispali nestrpljivo.

„Pa tak. Nešto mi je iskrsnulo.“

„Muljaš.“ Kratko i osuđujuće procijedi.

Kako to da joj još nije jasno da mi je muka što sam na tim rođendanima jedina sama, bez djece i bez ikakve naznake bilo kakvog muškarca na vidiku. Prošle godine mi je četverogodišnja kćerka njene susjede nevino rekla da je njena mama rekla da sam sigurno lezba i pitala me što to znači.

Iako, u svim ostalim stvarima, Rita je pravi frend. Uvijek kada me s nekim upoznaje, ne zaboravi istaknuti neku moju vrlinu ili vještinu. Kaže nešto poput:“Ovo je Saša, ona vam totalno rastura njemački.“ Ili:“Saša se kuži u vegetarijanstvo.“ Ili:“Saša vam je ekspert za rukomet, zna sve timove i igrače napamet, jelda Saša?“ Iako to uopće nisam, odavno više ne treniram, a danas jedva da pogledam koju utakmicu.

Rita to kaže profesionalno i s lakoćom, kao da je to naučila na tečajevima poslovne komunikacije, a da ne zvuči umjetno i usiljeno. I sama povjerujem da sam genijalac za prevođenje i sve u čemu me hvali.

Prava je prijateljica, ali stvarno mi ne ide u glavu to njeno djetinjasto inzistrianje na rođendanima njene djece. Zar ne vidi da ja tamo izgledam kao egzotična ptica među jatom lastavica. Ali ne, ona se je u stanju posvađati, duriti se i emocionalno me ucjenjivati. I tako do iznemoglosti.

„Ma ne muljam, Rita stvarno... Ne mogu, moram skoknuti do mame nešto.“

„Možeš, samo nećeš.“

„Nije da neću, samo.... Imam to nešto, velim ti.“

Nastane tišina i ja pomislim da će sada spustiti slušalicu i duriti se danima na mene.
To zna biti tako naporno i ja već krenem izmišljati razloge: moram voditi mamu kod bake, baka nas je zvala na ručak/večeru. Agata ima još jedan u nizu trenutaka inspiracije i dijeli obiteljsku imovinu, nakit iz doba Austro-Ugarske, prije nego umre, pokazuje u čemu da je pokopamo, kako da je našminkamo i uredimo kosu...
Spetljaju mi se misli i odem predaleko, ali poznavajući baku Agatu, sve ovo uopće ne zvuči kao izmišljotina.

Ali ona me pita normalnim glasom.

„I kako je bilo na putu?“

„Dobro. Spadala sam s nogu od umora. I tako... Puno sastanaka, prevođenja, ugovora. Onako, ništa posebno...“

„Šta ništa posebno?“

„Ma ništa, jel ti svaki put moraš biti ko neki policajac?“

„Pa izgleda da moram jer si sva čudna u zadnje vrijeme. Njonjava i slabokrvna.“

„Nisam njonjava. Niti slabokrvna.“

„Jesi. Otkad si se vratila iz Beča si takva.“

„Ma nisam... Samo...“

„Što samo?“

Zažmirim i ispalim. „Erik je bio tamo.“

Ona s druge strane ispusti mali, prigušeni zvuk iznenađenja.

Zahvalna sam mu što nije od nje tražio ime hotela u kojem sam odsjela u Beču. Zahvalna sam mu što je prvo nazvao mene i time mi dao osjećaj da ja kontroliram stvari.

Tišina. A onda kaže bez daha: „Slušam.“

„Ma nema se šta puno reći. Bili smo na večeri i tako.“

„I?“

„Šta i?“

„Vidi ti malu kako se pravi se luda, znaš ti šta ja tebe pitam. Jel bilo akcije i to?“ Odjednom više nije problem to što neću doći na Dominikov rođendan.

„Grozna si!“ Prekorim je, a u sebi protrnem. Od same pomisli na njegovo tijelo mi prođe mali val uzbuđenja kroz želudac. Glupavo se smijuljim i sva sreća da mi ne može vidjeti lice.

„Ajde, ajde, šta glumiš časnu sestru, sve je to biologija. Mogla si ga malo, ono, zašlatati. Šta te briga, malo hopa cupa... Bog i bogme, ja se ne bi žalila, Erik mi se čini, ono, ne... Opremljen i vješt.“
Smije se poput bauštelca iz vica pred kojim je ne baš bistra plavuša skinula grudnjak.

„Rita! Isuse bože...“ I smijem se u sebi. Da barem mogu prihvatiti takav ležeran pristup prema svemu. I njemu.

„Nemoj ti meni Isusek, daj mi činjenice.“

„Pa ništa, pričali smo. Ali zapravo, ne znam. Mislim,“, počnem se izmotavati i odlučim joj ne reći baš sve. Želim nešto zadržati nešto zadnje za sebe. „Gotovo je s tim.“

„Ko je to odlučio?“

„Ja.“

„I šta Erik na to kaže?“

„Ne znam, ali nije sad više niti važno. Sad je stvarno gotovo.“

„To si rekla barem dvjesto puta. Pa eto te na večeri sa gospodinom, jel, opremljenim.“

„Daj prestani s tim! I otkud ti znaš kakvu on... opremu ima?“ Pocrvenim jer ja znam.

„Nemam pojima, samo nagađam. Pokušavam te malo opustiti, sva si svečana ko da si progutala držak od metle, daj malo olabavi. Dobit ćeš hercinfarkt do četrdesete ak se malo ne opustiš.“

„Ma šta ti znaš, nemaš pojima.“

„Možda imam.“

Šutim malo i onda joj kažem: „Ok, čujemo se onda.“

„Šta, sad si se kao uvrijedila?“

„Ma nisam, al ja se ne mogu zezati na račun Erika i svega toga.“

„E pa možda bi trebala. Probaj.“

„Ne znam. Ok. Možda imaš pravo, možda bi trebala, ali sada je drukčije, moram nekako dovesti u red svoj život.“

„Joj Saša, s tim štreberskim forama: život nije gredica da ćeš je uredno ocrtati, okopati, zasijati... Život je zbrčkan i neuredan i .“ Priča kao u onim visokobudžetnim hollywoodskim dramama koje tako žarko žele biti mali nezavisni, pametni filmovi.

„Svi živimo za neki život koji tek čekamo da se dogodi. Da postanemo osobe kakve smo zamislili da ćemo biti jednog dana. Ljepši, uspješniji, bolji, uvaženiji. Obožavani i nedodirljivi... Sa ljepšom kosom, sjajnijom kožom, blistavijim očima... Sa boljim poslovima, boljim prihodima...“ Ja šutim, a ona nastavi kao neki duhovni vođa. „Sa ljudima sa kojima mislimo da bismo trebali biti baš mi, a ne netko drugi. I onda... Većina nas čeka da postane ta zamišljena osoba sa željenim životom, a zaboravlja da je taj jednog dana baš danas. Čekamo taj jedan dan kao da će sve naše mane i strahovi tog dana izbrisati. A neće, samo će nas život mimoići.“

Ja i dalje šutim. Baš zbog takvih govorancija je volim i ne podnosim istovremeno.

„Saša, si tu?“

Ja stegnem slušalicu još jače. .

„A ha. Mislim da imamo previše godina da pričamo u šiframa. Reci mi točno šta misliš s tim.“

„Ti znaš šta sam ti htjela reći.“

„Rita.“ Kao prijeteći je upozorim.

„Saša.“ Ona odvrati istim tonom.

„Ja sam svoje rekla.“ Pozdravimo se i prekinemo vezu.

A ja nisam sigurna je li govorila o sebi ili o meni i to me dovodi do ludila.

O njenom lošem braku i zgodnom pedijatru za kojim uzdiše. O svojoj odanosti djeci i obitelji i groznom osjećaju da vara muža koji s njom ionako jedva da uopće više razgovara.

Ili o meni i Eriku. O tome da mu trebam konačno oprostiti ili potpuno prekinuti sve veze... Naučiti nešto iz toga, postati bolja osoba, narasti.

Ili općenito o životu. O prolaznosti i običnoj ljudskoj slabosti. O životu u grču i trčanju za nedostižnim, dok nam ono dostižno leži pred nosom cijeli život, a toga nismo svjesni.

K vragu, izluđuje me kad priča u šiframa.

SASTANAK

četvrtak , 05.04.2012.

Idiotski sastanak Odjela Rezervacija incominga. Nad dvadesetak agenata se naguralo u veliku i bezličnu konferencijsku salu.
Većina nas stoji, zagušljivo je i miriše na jeftini kuhani gablec iz Konzuma.

Čekamo Zdeslava i da prođe sastanak i pola sata naših života potrošenih uzalud. Pola sata koje nam više nitko ne može vratiti, za kojih ćemo slušati kako smo nesposobni, lijeni i uglavnom, niš` koristi.

Ulazi Zdeslav u odjelu dva broja prevelikom. Nervozno trza glavom što je loš znak. U stopu ga prati Matija, važnog izraza lica, kao da zna neku strašnu poslovnu tajnu koja se povjerava samo ljudima bliskim vladajućim strukturama, poput njega.

„Slušaj `vamo“, Zdeslav nam propara uši svojim neugodnim glasom. Uzme ofucani komad papira sa nekim žvrljotinama i krene slovkati preko pepeljarki.

„Fakture za lipanj ima da izbaicte do petnaestog jerbo u protivnom će biti...“ Tu zapne i konzultira se sa Matijom nek mu pročita što piše i nakon kraćeg natezanja da li piše oduzete ili poduzete,ponosno nastavi: „poduzete mjere i sankcije protiv onih koji budu kasnili, jel` jasno?“

Svi šutimo i u sebi, sigurna sam, uživamo u genijalnom idiotizmom dvojca koji stoji pred nama. Tupavo buljimo pred sebe, kao lutke u izlozima. Naslušali smo se prijetnji i prije i mnogi su često kasnili sa fakturama pa se nikome ništa nije dogodilo.
Ali ovaj puta Zdeslav traži potvrdu i prodere se:“`Alo, pit`o sam nešto, jel` jasno! Nemoj da vas moram sve pobacat k`o kufere kroz onaj tamo prozor!“

Onaj tamo prozor koji nam pokaže, na zidu iza nas, nema krilo za otvaranje, ali za to Zdeslava boli briga.

I mi svi u glas mlako promrmljamo, „da šefe“ kao na zakletvi pionira. Matija stoji iza Zdeslava i kima glavom u znak odobravanja, kao da nam je upravo svima dokazan IQ u visini sobne temperature.

Uhvati moj pogled i namigne mi, sav važan. Ja na to zakuham u sebi i najradije bih mu raspalila sočnu šamarčinu.

„Ajd`, svatili ste“, nastavi šef i okrene se prema Matiji i njih dvoje se jedan drugome saveznički nakrevelje. Nastavi dalje sa ostvarenim prometom, planovima, ponudama za iduću godinu i opet prijetnjama da ako ne naplatimo od partnera, letjet će glave, jel jasno.

„Nadalje, partneri se žale da sporo odgovarate na upite, pa u pičku materinu jel smo rekli da se upiti rješavaju u danu. Šta imaš tamo čekat` do sutra! Jebale vas te vaše kave da vas jebale! I traćit vrijeme na pizdarije tamo u ku`inji i pušenje vani, sve ću vam to ukinuti, jel jasno! Pit ćete vi meni običnu vodu, ako i to! Šta misliš, da je ovo kafić, launđ bar, jebo vas amidža! O`de se radi, majku vam neradničku! Ako niste znali, NAGLAŠAVAM, partnera je lako naći, a teško zadržati i ovakvo ponašanje ne pridonosi...“

Glas mu se stopi za blagim zujanjem klime i servera iza vrata sale za sastanke i odlučim ga ne slušati. Luđački nas gleda i više ne čita sa svojeg zgužvanog papira kojeg je tutnuo u džep sakoa. Svi se ponadamo da je to kulminacija ovog zatupljujućeg i uvredljivog sastanka, osjeti se to po prigušenim uzadsima i ponekom zijevu. Nakon ovog, mirni smo barem mjesec dana.

Svi sastanci se uglavnom svode na prijetnje, prostačenja i ogavne seksualne aluzije na partnere, vlasnike agencija s kojima radimo.
„Reci onoj sisatoj kravi da ako ne plati, gosti će joj ostat` u parku“ na račun bujne Renate, vlasnice male švicarske agencije. Ili Oliveru, talijanskom partneru nakon što je legalizirao svoju homoseksualnu vezu;“ perderku je bolje nek ne sere, jer bi mu mog`o otvorit kišobran u dupetu, ha ha ha“ nakon što se požalio da su mu gosti ostali zakinuti za ugovorenu uslugu.

Kad smo procijenili da je prošlo pola sata agonije, koliko obično traje ovo ubijanje u zdrav mozak. oni najbliži vratima su se počeli udaljavati na što Zdeslav opet drekne, ali sad malo pomirljivije:

„Alo, nema još nazad, vrat` se unutra, ima još nešto da vam kažem“, svečano i pomirljivijim tonom nastavi, kao da će nam podijeliti plakete za uzorne radnike.

„Dakle, sedamnaestog idući mjesec obavezan je team building u Gorskom Kotaru, trajaće do dvadesetog. Samo da se zna, nema cile-mile, idu svi i točka. Ima da svi idemo jerbo tako traži gazda, nema da tko fali. Nema izgovora, mama, tata, baba, strina, ćuko, muž, dijete; svima fino objasnite da vas taj vikend NEMA, jel` jasno! Doć`e i Austrijanac, novi vlasnik pa oće da vas sve upozna. Dnevnice nećete dobit i nemoj da nekom padne na pamet da ih traži. Taj četvrtak i petak će vas pokrivat odjel outgoinga i dobit ćete raspored da im prenesete poso za ta dva dana. Jel jasno“? Uspuhano završi Zdeslav i olabavi kravatu.

Mirtica, krhka plavuša, koja uvijek izgleda kao da je na rubu plača, digne ruku.
„Oprostite, može jedno pitanje?“, nježnim glasićem i pristojno pita, ne spuštajući ruku.

„Ajd`, samo nemoj dugo davit`.“

„A ovoga, oprostite molim lijepo, a ja imam neku obavezu za taj vikend pa mi je, ovoga, malo nezgodno.“

„Šta sam rek`o, nema niko da fali jer će vam se skinut s plaće. Ili birajte knjižicu. Nemoj da još netko pita za takvu pizdariju. Morete ne doć jedino ako ste umrli.“

Mirti se ovlaže oči i krenu suze pa procvili:“ Ali dobro, ja sam samo pitala, pa ne morate odmah na mene vikati, stalno samo vičete i prijetite, ja tako ne mogu funkcionirati.“

Nježno zajeca krhka Mirta i glasno ispuhne nos u maramicu. „ A kako samo psujete pa to je strašno.“

„A u pičku materinu, pa nemoš` se više ni izvikat! Šta ćeš me sad tužit onom Čičku, jebala ga općina!“, uzruja se Zdeslav i rezignirano digne ruke u zrak.

„A ne mogu ja ovako komunicirati!“, zarida Mirta još jednom, ustane i otrči iz sale jecajući.

Zdeslav ostane u čudu. Nitko mu se još nije rasplakao na sastanku.

„Koja je ova, a?“ pogleda Matiju.
„Nova je, šefe“, Matija ponudi servilno.

„A u kurac, al su postali svi osjetljivi,“ zaključi.

„Tako je šefe“, spremno se složi Matija.

Ipak, ovaj je sastanak ponešto drugačiji jer je Matija prvi puta dobio tu upitnu čast da se obrati okupljenoj nižoj klasi, nama referentima.
Istupi lagano naprijed, stegne preuski sako oko sebe, svečano se nakašlje i počne, baš ničim ne odavajući što će biti tema njegovog izlaganja.

„Čujem da se po hodnicima priča o mojem privatnom životu“, strelja pogledom, a ja samo što se ne srušim kad mi dopre do mozga što je upravo rekao.

„E pa da se zna da to neću tolerirati i da je takvo ponašanje krajnje neprofesionalno i nekolegijalno.“

Nastane totalni muk, sigurno jer je svima trebalo da shvate o čemu on to priča.

Osjetim mučninu u želucu i tlo mi se počne ljuljati pod nogama. Obrazi mi se žare i mislim da sam u sekundi dobila temperaturu. Netko zna. Tko? Tko nas je mogao provaliti onih par puta u prostoriji za uredski materijal?

Možda otrovna Sanda, poznata po svojem zlom jeziku ili Nina koja je slijedi u stopu kao kakvo drevno božanstvo. Pogledam ih iskosa, obje stoje rame uz rame, jedna copy paste druge.

Kroz našu malu gomilicu krene šapat i zvukovi tihog zgražanja. I onda se javi Ivano, jedan od starijih referenata, poznat po tome da nema dlake na jeziku i po nultoj toleranciji na pompozne budale.

„Ma daj, koga briga za tvoje privatne šeme, kaj nas tu gnjaviš s glupostima. Koga ti prašiš ili ko tebe u privatno vrijeme, tvoj problem. Ajmo ljudi, “

Matija se na to uzmuva, počne frfljati da mora zaštiti svoj profesionalni ugled, ali ga nitko ne sluša, ljudi se počinju razilaziti. Čak mu i Zdeslav kaže da je popizdio. Ostanem među zadnjima jer zaključim da bi bilo presumnjivo da sam pobjegla glavom bez obzira.

Ako netko i nije znao o čemu priča, sada će se sigurno doznati jer će se ljudi početi raspitivati.

On mi uhvati pogled i nervozno namigne, a ja okrenem glavu na drugu stranu sa izrazom apsolutnog gađenja. Nek zna. Nek zna da mislim da je svjetska budala.
I ne samo da me boli glava što ću cijeli vikend provesti u Matijinoj blizini, već mi je nakon ovakvog ispada postalo kristalno jasno da se ne mogu sjetiti niti jednog razloga zašto bih bila s njim.

Ikada više.

Restoran je raskošan, ali na topao, nerazmetljiv način.
Sjedim nasuprot Eriku, opušteno naslonjena u luksuznom, kožom tapeciranom naslonjaču.
Sve je tako skladno, boje su ugodne, hrana je božanska, vino pitko.
Osjećam se kao prava odrasla žena kojoj su ovakvi izlasci sasvim normalna pojava.
Niti traga trapericama i jeftinim puloverima, lošim cipelama i zapuštenoj frizuri.

Nosim haljinu tamne boje petroleja do malo iznad koljena i zamišljam si da je Chanelov model koji sam vidjela u jednom filmu. Iako ne znam zašto, ispod nje nosim izazovan crni veš, i fine tamno ljubičaste, gotovo crne antilop salonke. Nokti su mi uređeni, a kosa, koja mi je zadnjih mjeseci malo porasla, je uvijena u mekane, blage kovrče.

Restoran mi se čini skupim, na meniju nema cijena, ali tako mi je dobro da se uopće niti sekundu neću time zamarati.

Erik je od konobara tražio najbolji Chardonnay koji imaju i značajno me pogledao preko vinske karte. Drago mi je da se sjeća mojeg omiljenog vina i zbog toga se ne mogu kontrolirati pa usta mi se razvuku u mali osmijeh dok mi pogled luta po meniju i nerazumljivim nazivima jela.

Iza ugla u drugom dijelu restorana, na malo povišenom dijelu, sjedi muškarac u fraku za bijelim pianom. Svira lagani swing. Omamljena sam pomalo od atmosfere, pomalo od vina.

Erik je pažljiv, pita me da li je hrana dobra, kao da je on osobno pripremao večeru, da li mi je ugodno, pa onda da li mi je udobno. Da li je muzika u redu, jer ako nije, da će on osobno sam izlemati pijanistu. Nema mobitel sa sobom i ne pogledava naokolo, kao većina muškaraca i žena za okolnim stolovima koji izgledaju kao da se dosađuju.

Lice mu je manje savršeno od onoga kako je ostalo u mojem sjećanju, obrazi su mu pomalo upali što mu daje neki paćenićki, pohabani ton. Ogrubjelo je i umorilo se, ali ja prepoznajem neku mekoću iza pomalo potrošene fasade. Uvijek mi je ličio na francuske glumce, one tipove koji su zgodni jer su pametni, samouvjereni jer su obrazovani, pomalo razbarušeni i neobrijani. Erik, sada vidim, nije lijep muškarac, ali se ne može poreći da je zgodan na takav način da se i sada žene, u prolazu uz naš stol u separeu, zagledaju u njega. I poneki muškarac.

Ja se smijem, malo više nego što bih htjela ili smjela, Ne mogu skinuti blesavi osmijeh sa lica zbog tako jednostavne stvari. On je tu, preko puta mene, glavu je naslonio na ruku i gleda me kao da sam jedino u što može gledati. On me gleda.

Priča mi kako se iz novinarstva prebacio u televizijsku produkciju jer se zasitio naručenih tekstova i ugađanja raznim šefovima u sjeni zbog kojih se osjećao lažno i pokvareno. Priča mi da želi producirati samo dobre dokumentarce koje će natjerati ljude da razmišljaju o svijetu i da cijene život. Sa još jednim partnerom otvara produkcijsku kuću u Hrvatskoj i već ugovaraju projekte. Kaže mi da je sretan da se vratio.

Ja zamahujem čašom vina dok mu malo preglasno prepričavam kako mi se na team buildingu prevrnuo kanu i kako sam bila mokra do kostiju. Nekoliko puta prečesto spomenem Matiju.

„Taj Matija...“ Konačno progovori pa zašuti nakon što sam po deseti puta te večeri spomenula Matiju.

„Da?“ Pravim se luda.

„Ti i taj...Tip... To je onaj koji se ponaša kao da ti je dečko?“ Riječ dečko kaže pomalo posprdno.

„Molim? Ne. Mislim, da, to je Matija... Ako misliš na onog koji je stajao kraj recepcije.“ Malo se spetljam i osjetim da mi crvenilo udara u lice.

On kimne glavom kao da je razumio, iako ja nisam ništa konkretno rekla. Nastane tišina u kojoj se čuje samo zveckanje čaša, žamor ostalih gostiju u restoranu i glazba negdje diskretno u pozadini. Obrada Sinatrine pjesme, one o ljetnom vjetru. Jedan slabi, plitki dio mene se nada da će me još pitati o Matiji, da nešto naslućuje, a onaj pametan i racionalan mi je upravo opalio šamar. Gusko jedna.

On ne inzistira i ja se opustim nakon par minuta napetosti u kojoj pristojno i skoncentrirano jedemo svoje filete lista u nekom modernom umaku. Pijuckamo vino i tu i tamo se pogledamo i jedno drugome ljubazno nasmiješimo preko stola kao dvoje ljudi na prvom izlasku. Na tren se osjećam kao da sam sama za stolom. I on je tih.

Otvorim usta da ću opet prepričati neku dogodovštinu i tako razbiti tišinu, a onda mi se pogled zaljepi za njegovu ruku. Zavrnuo je rukave. Primjetim dugačak ožiljak s unutarnje strane desne podlaktice.
Niz ožiljaka od šavova koji se skriva u rukavu iznad visine lakta. Pitam se kako to ranije nisam vidjela. On spazi moj preneraženi pogled.

„Prometna nesreća,“ kaže i kimne prema ruci. „Polomljena tri rebra, lagani potres mozga, odstranjena slezena, bezbrojni podljevi, noga slomljena na dva mjesta. Vozač koji se zaletio u nas je poginuo.“ I onda se nasmije, vjerojatno da ublaži moj šok. „Jesam frajer, a?“

„Nisam znala“, strah od prometnih nesreća jedna je od mojih najvećih fobija i lagano se naježim. „Kad je to bilo?“

„Prije četiri godine.“

„Ah“, jedino je što uspijem izustiti i pokriti usta dlanom. „Žao mi je...“ I onda još:“Je li... netko još bio s tobom?“ Mislim na Marion. Teta Hana nikad nije spominjala nesreću mojoj mami. Ili mama nikada nije ništa prenijela meni.

On kima glavom:„Nika. Božjim čudom je prošla bez ogrebotine. Uvijek se bunila za vezanje u autu, ali pokazalo se da sam bio dosljedan i nisam popuštao.Vjerojatno ju je to spasilo od ozbiljnih ozljeda ili nečeg goreg. „
Lice mu se smekša ili se to meni samo učini. “Sada se više ne buni kad je tjeram da se veže.“

Dogodila se strašna, ozbiljna stvar. Puno ozbiljnija od mojeg slomljenog srca. Curica od sedam godina je vidjela svojeg teško ozlijeđenog oca, slomljenog i u krvi. Tome ne mogu konkurirati.

U malom šoku sam. Znati da Erik živi tamo negdje daleko i podrazumijevati i ne mariti da li je živ i zdrav je jedno. Ali ne znati da je imao nesreću je sasvim nešto drugo.

Onda on reče nešto na što nisam bila spremna.
„Kad sam se probudio i kad su mi rekli da je Nika dobro, prvo na što sam pomislio si bila ti.“

Dignem pogled sa tanjura i nekako umjetno se nasmiješim.
„Ma daj,“ nehajno odmahnem rukom, a noge mi se ispod stola odsjeku.

On bez riječi kima glavom kao da me uvjerava u neku suludu činjenici, da Bušmani u srcu Afrike jedu Nutellu za doručak.
„Saša, ozbiljno ti kažem,“ odjednom osjetim jaki miris ribe iz svojeg tanjura. „Bio sam u komi deset dana...Mislim, u pravoj komi,“ lagano, lijeno trepne.

„Zašto mi to govoriš?“ Pitam ga pomalo ljuto jer smo mogli imati baš lijepu večer i pričati o neopterećenim temama. Čarolija je nestala.

„Jer možda trebaš znati.“ Otpije gutljaj iz svoje čaše. „Mislim... Prije ili poslije ćemo... Trebati pričati o onome. Ako smo već započeli s nekim druženjem.“ Pokaže na prostor između nas dvoje.

„A da?“ Malo se durim, najviše na samu sebe. Što sam očekivala? Izašla sam sa bivšim dečkom koji se spetljao sa Moćnom Marion.
„Ok, hoćeš da pričamo Erik? Hoćeš čačkati po tome? Nema problema, ja ću početi.“ Ratoborno zgrabim butelju i natočim si još vina.
„Dakle, mislila sam da si, oprosti na izrazu ili ne, šupak. Sebičan gad. Slabić. Beskičmenjak. I mislim da mi je najteže od svega bilo prihvatiti da si pao u mojim očima, da nisi onakav plemenit pošten, punokrvan, rasni muškarac... Da sam te krivo procijenila, da sam ja u nečem pogriješila... Da sam ja dala povjerenje potpuno pogrešnim osobama. Slušaš dobro Erik? Sebe samu sam krivila za moj neuspjeh u cijeloj toj... Situaciji.. Mislila sam da sam ja kriva. Nije li to jadno?“ Počinjem siktati i raspoloženje mi se totalno pokvarilo.

On šuti s druge strane. I bolje mu je. Osjećam da bijes u meni sve više kuha i ne mogu se zaustaviti.

„Ne mislim da ste me namjerno iznevjerili, to sam nekako uspjela preraditi u svojoj glavi, ali mislim... Ali, godinama mi je bilo zlo od same pomisli na vas dvoje. Na kraju sam se uvjerila da zaslužujete jedno drugo.“, postalo mi je sve to tragikomično.“

Razbistriti mi se u glavi i u zadnji čas preskočim dio o sebi kao jadnoj, ucviljenoj gubitnici punoj samosažaljenja ili gorčine. Dio u kojem su moje veze sa muškarcima završavale prije nego bi započele jer je u njima bilo previše ili premalo Erika.

Poželim imati stvaran razlog da mogu reći da sam nastavila sa životom i da sam im poželjela sve najbolje, ali nemam ništa. Nemam muža, nema djecu, nemam karijeru, ništa vidljivo, ništa opipljivo što bi potvrdilo da me njih dvoje nisu slomili. Sigurno nešto imam, ali se ne mogu ničega sjetiti. Očajnički kopam po svojim mislima, uspomenama, uspjesima, ali ne mogu ništa stvarno oblikovati. Misli su mi teške i nespretne.

Nastane tišina u kojoj se ja durim jer su stvari iz prošlosti isplivale na površinu u ovom prelijepom restoranu. Jedna od mojih omiljenih pjesama You don`t know me koja upravo svira više mi nikada neće prizivati romantične večere uz more, nego ovaj restoran i ovu večer.

Kao da se odjednom otrijeznim i požalim što sam mu uopće išta rekla. Tupo se zagledam u kristalnu čašu i vrtim je prstima.

„Smijem ja sada? Nećeš vikati?“ Erik me pogleda kao plašljivi školarac. Njegov izraz lica mi izmami smješak.

Ako zanemarim činjenicu da sam u La Perli ovog popodneva potrošila preko sto eura na donje rublje posebno namjenjeno za ovaj izlazak, mislim da su moji motivi nisu skriveni. Izašla sam s čovjekom na večeru.

Samo to bi mi trebalo govoriti da sam negdje duboko u sebi spremna razgovarati pa do čega god to dovelo. Do krajnjeg, završnog čina ili do nekog novog odnosa. Možda prijateljskog? Nikada nisam imala muške prijatelje. Zašto to ne bi mogla biti neka nova dimenzija?

Iako bih mu imala još puno toga za reći, malo pomirljivijim tonom mu kažem:“Oprosti, neću vikati, naravno.“

„Mislim da bi trebala znati kako je sve između nje i mene počelo.“ Pogledam ga u čudu.

Brzo se ispravi, ispruži ruke ispred sebe kao da se brani.“Ne u tom smislu, Saša. Nisam mislio na detalje...Sranje, znaš na šta mislim...“ Nalakti se za stol i prođe prstima kroz kosu.

„Mislim, ona je mene na neki način zamolila da je povučem sa sobom u New York jer se htjela maknuti od svega... Kada je ostala... Trudna. I onda, zbog lakše papirologije, vjenčali smo se.“

„Ovo ti baš i nisu dodatni bodovi, znaš?“

„Nisu, znam.“

Pomalo uživam u njegovoj nelagodi.

„I onda? Šta je onda bilo?“ Dublje se zavalim u naslonjač, prebacim nogu preko noge i bacim pogled na svoje nove cipele.

„Stvari između nje i mene nisu... Bili smo jedno drugome stranci kad smo se vjenčali. I uopće nemam namjeru ništa uljepšavati niti poružnjivati, ali ona i ja... Bili smo više saveznici, a manje bračni par. Unajmili smo kuću i u početku smo živjeli zajedno i kad se Nika rodila, ja sam se preselio u drugi stan.“

Poželim ga pitati da li baš nikad nisu živjeli kao bračni par, ali se ugrizem za jezik. Moja predodžba o njihovom glamuroznom braku, koju sam pažljivo gradila godinama, rasplinula se u sekundi.

„ Rastali smo se prije pet godina, ali nismo nikome govorili.“ Odmakne se od stola i nasloni na stolicu.

Sjetim se naslovnice sa koje su se zajedno smješili i odlučim ne pitati koja je bila svrha toga.

„Marion nije radila i znala je biti... Pomalo depresivna. Pokušavala je izlagati po galerijama, pa po nekim privatnim varijantama, ali nije joj baš išlo. “

Kao trebalo bi mi je biti žao? I kako to pomislim, osjetim tračak simpatije i nježnosti prema njoj. Izgubljena, zbačena s trona, od svih nekada obožavana, nekad tako talentirana i hvaljena.

„Njoj je Amerika nije ostavila baš najbolji dojam ili je bilo obrnuto, ne znam više...“ Niti meni vas dvoje niste ostavili baš najbolji dojam. Niti najbolje uspomene, pomislim.

Jedva primjetno se nasmješi. „Čudno je da sam ti sve to konačno rekao. I veliko olakšanje.Nisam znao da li ću ikada imati priliku.“

Gledam grupicu prijateljica u separeu preko puta našeg. U kasnim pedesetima su, nazdravljaju, pričaju teškim bečkim akcentom i smiju se. Pitam se da li je među njima neka Saša i Marion. Da li se stvari između nje i mene mogu popraviti, izliječiti. Mislim na to da li mogu izbrojati koliko sam puta mislila na nju i koliko mi je nedostajala.

„Znaš. zapravo, nije moj život baš tako loš, mislim, zadovoljna sam...“ Čime sam zadovoljna? Ne mogu završiti rečenicu. Osjećam da moram nekako poništiti prijašnju bujicu nezadovoljstva i gorčine.

Ipak zvučim iznenađujuće uvjerljivo. Ne znam zašto lažem baš o tome, ali opet, možda zaista moj život nije tako loš, usamljen, tragičan. Poželim u to stvarno vjerovati.

On me pogleda pognute glave i očiju dignutih prema meni.

„Vjerujem ti.“ Tužan smješak mu preleti preko lica.

„I ja vjerujem sebi.“ Nasmijem mu se iskreno možda po prvi puta otkako se vratio.







***
Bečka noć je hladna i štipa me za obraze iako je tek listopad. Stegnem jače kaput oko sebe i zamotam šal oko vrata. Hladan vjetar mi obavija noge u haljini prekratkoj za ovakvo vrijeme. Hodamo ulicom uz koju su uredne kuće od crvene opeke, drveće je osvjetljeno sićušnim lampicama. Atmosfera je kao u skupim romantičnim blockbusterima.

Erik hoda uz mene, stavlja kapu na glavu i zabija ruke u džepove. Krišom ga pogledam iznad ruba mojeg debelog šala. Zaboravila sam kako je dobro hodati uz njega. Zaboravila sam kako je dobro da je tu.

Par minuta hodamo u tišini i dođemo do dijela ulice sa malim trgovinama. Stanem odsutna u svojim mislima ispred izloga trgovine kuhinjskim potrepštinama.

Gledam mikser kakv ima Ana Ugarković i ostala blještava pomagala i uopće ne razumijem što gledam. On stane kraj mene i malo se nagne. Vidim naše siluete u staklu.

„Falila si mi“, reče jednostavno i u dahu. Kao da je sve ovo vrijeme jedva čekao da mi to kaže. Ruke nam se taknu, moja je u rukavici. Nije da nam se ruke nisu takle zadnji puta kada smo bili na kavi, ali ne ovako. Ovo je puno intimnije.

Ja grubo istrgnem ruku, pretjerano dramatično. Napola baš onako kako sam se tješila da ću jednog dana to napraviti, a napola jer ne znam što bih drugo. Previše sam smušena i ovakva reakcija mi se čini savršena da prikrije totalnu zbrku u mojoj glavi.

„Misliš da je to samo tako? Sad ćemo se držati za ruke i sve od prije će biti poništeno?“

Pored nas prođe stariji gospodin sa šeširom na glavi, vodi malog čupavog psića. Gospodin ljubazno kimne glavom i dotakne obod šešira. Bečka škola. pomislim.

„Imaš pravo, oprosti.“

„Meni to nije tako jednostavno Erik.“ Kažem tiho, razoružana.

„Znam. Nije niti meni. Oprosti.“ I dalje je nagnut prema meni.

Izvadi kutiju cigareta iz džepa kaputa i pali jednu. Ja ispružim ruku i on mi doda kutiju. Marlboro u mekom pakiranju.

„Zašto onda? Zašto smo onda uopće izašli?“ Palim cigaretu kao iskusna pušačica.

Tišina. Stojimo i dalje kraj izloga sa mikserima. Hladan vjetar me ledi. Gotovo da ne osjećam prste na nogama.
„Htio sam znati.“

„Što?“

„Ne znam.“ Slegne ramenima. „Možda da li ima nečega još između nas dvoje.“

„Zašto?“ Znam zašto.

„ Mislim da je očito. Saša, nisam se preselio u Hrvatsku da bih ti bio prijateljica, da idemo zajedno u shopping i na piknik i da pijemo čaj...“Opsuje tiho, ispod glasa. Ne sjećam se da je ikada bio čangrizav.

Znači ništa od prijateljstva.

„A u redu, znači u tome je stvar, pa zašto odmah ne kažeš? Ako je tako, idemo odmah to obaviti. Možemo i u moju hotelsku sobu. Ako je to ono što želiš.“

Zvućim otrovno i zlo. I ne znam zašto se jednostavno ne okrenem i odem.

Gleda me u nevjerici.
„Saša, ti si... Misliš da je stvar u seksu? Misliš da je to jedini razlog što se, kako kažeš, motam oko tebe. Jer, kako god umišljeno zvučao, mogu to riješiti na puno elegantniji način. Mogu“, okrene se oko sebe, „ako baš hoću, pokupiti evo onu tamo plavušu.“

Pogledam prema mladoj djevojci na autobusnoj stanici.
Okrene se prema meni i samouvjereno digne jednu obrvu.

„Ne bi mi bilo prvi put da spavam sa neznankama, za tvoju informaciju. Uštedio bih si naporan razgovor.“

I on je ljut je. I zvuči otrovno, baš kao i ja. Dobro. Neka je, pomislim.

„Zvučiš odvratno. I umišljeno. I pomalo prepotentno.“

„Dobro, neka. Ali radio sam i gore stvari od spavanja sa neznankama od jednog dana. Ako znaš na šta mislim.“

Ignoriram njegovu aluziju na naš početak.

„Šta zapravo hoćeš?“

Bez da trepne, kaže: „Hoću da znaš da stvari nisu onakve kakvima su se činile. Ja nisam bio potajno lud za Marion kada sam bio s tobom, niti išta slično tome. Nisam... Bio je to potpuno glupi, nepromišljeni tenutak slabosti i...“

„Da, da... Dobro, shvatila sam.“ Skratim ga. „To je bilo davno.“ Otpuhujem dim. Ne pušim inače i očekujem da ću se zakašljati, ali to se ne dogodi.

„I je i nije. Meni se čini kao da je bilo jučer. Ostaviš me, preseliš se u Njemačku i to samo zato jer sam te zaprosio Koja sam ja budala bio.“

„Banaliziraš stvari... Nije bilo baš tako... Nisam se preselila, otišla sam na magisterij.“

„To je sažetak, Saša. Reci da nije.“

Ne mogu to reći. I zato o tome šutim.

„Zapravo, mislim da je bez veze da sad to nadižemo. To je bilo tako davno. Uopće se ne radi o tome... - Bili smo tako mladi i... „

Ne uspijem reći do kraja. Prekine me.

„Valjda ti je bilo jasno da ćemo kad-tad pričati o tome. Osim toga, nismo bili baš tako mladi. Ja sam imao dvadeset i osam, ti dvadeset i četri. Nismo bili djeca.“

„Htjela sam završiti magisterij, htjela sam...“

„I, jesi li? Jesi li magistrirala? Jesi li napravila sve ono o čemu si sanjala? Sve ono u čemu bi te brak sa mnom sprječavao?“

Nemam argumenta na ovo. Nisam postigla ništa od onoga u što sam mu se klela kad sam ga ostavljala. Umjesto ostvarenja ciljeva važnijih od ljubavi, ja već godinama trunem na omraženom poslu.

„Nisam.“ Kažem kiselo više za sebe. „Ali to nije opravdanje da se spetljaš s njom.“

„Nije. Za to se ne mogu opravdati. Stvar je u tome...“

Ja se tresem od hladnoće. On to vidi i pokaže mi rukom da prošećemo. Počinje padati snijeg.

„Stvar je u tome,“ on pali drugu cigaretu. Lijepe muške ruke, baš kako ih se sjećam. „Sviđao sam se samom sebi kad sam bio s tobom. Kakav sam bio uz tebe.“

Koliko čekanja da to čujem. Vođenja imaginarnih razgovora s njim. I sve što uspijem reći je: „To ti se čini jer si bio mlađi. Bili smo u dvadesetima. A dvadesete su tako...“ Tražim riječ. „Obećavajuće.“

Pogleda me kao da se slaže sa mnom i gotovo prošapće: „Kakvi smo bili zajedno...“ Opet stojimo i ja se smrzavam.

„Nemoj... Nemojmo o tome, molim te.“ Trunka mojeg zdravog razuma me upozori da je pričati o tome kakvi smo on i ja zajedno bili - sklizak i opasan teren.

„Da, nemojmo o tome.“ On se složi sa mnom kao da mu je na tren neugodno što je to rekao. Kao da misli da je prešao granicu.

„Erik, ne vidim gdje ovaj razgovor vodi. Smrzavam se, mislim da će mi noge otpasti od hladnoće. Idem nazad u hotel, sutra ionako imam rano sastanak.“

On zgazi opušak i izdahne dim cigarete. Prije nikada nije pušio.

„Da, imaš pravo. Idemo, otpratit ću te do taksija.“

Šutimo dok hodamo do glavne ulice gdje je taksi stajalište.

Ja ga u hodu upitam: -„Misliš da bismo ti i ja vodili ovaj razgovor i da sam ja udana? Da imam obitelj, djecu, muža?“ Znam odgovor, ali ga ne izgovorim.

On me pogleda iskosa: „Mislim da ti znaš odgovor. Zato me i pitaš. Ali ja ne znam.“

Hodamo dalje, snijeg sve jače pada. Pahulje ostaju na ramenima njegovog kaputa i na mojoj kosi. Osjećam se hipnotizirano ritmom naših ujednačenih koraka. Pokušavam procijeniti koliko minuta nam treba do kraja ulice do taksija. Možda tri, možda pet.

Odlučim da Erik i ja nećemo više koračati zajedno. Niti u kojoj ulici. Možda mi je trebala ovakva večer, ovakav razgovor. Bilo je budalasto, ali više toga neće biti. Odlučim da će biti tako. Bit ću hrabrija i pametnija, obećam si. Pitam se da li on to naslućuje.

Nakon što pronađemo taksi, Erik daje vozaču upute gdje me treba odvesti. Da je ova scena izrezana iz konteksta naših života, vozač bi mogao pomisliti da je Erik moj suprug, moj partner, moj ljubavnik.

Moj.

Na tren, u samo par sekundi proleti mi niz sličica našeg imaginarnog zajedničkog života, kakav je mogao biti. Ljetovanja, plaćanje računa, rođenje djece, bolesti i radosti. Pitam se bismo li jedno drugome do sada već išli na živce ili bismo bili jedan od onih iritantno skladnih parova.

Prije nego uđem, on stane između vrata automobila i mene.

Oklijeva par sekundi. I onda me pogleda ravno u oči.
„Oprosti ako sam bio... Preintenzivan... Malo sam pretjerao“ Ton njegovog glasa i pogled, njegov pogled, me guraju na opasan rub. „Oprosti još jednom, ali ti... Saša ti nemaš pojima...“

Znam i ne mora mi reći do kraja. Dignem ruku prema njemu kao da se branim, kao da ga želim zaustaviti da mi ne dođe preblizu. Da mu kažem je u redu i da ne mora ništa više reći. Odmahujem glavom i osjećam da mi se grlo steže.

„Ne mogu Erik,“ glas mi se razlomi u jecajima. „Ovo je previše slomljeno. Ti i ja...“ Počnem petljati po torbici i tražim papirnatu maramicu. Pričam kroz suze i šmrcam dok pretražujem torbicu i džepove svojeg tankog kaputa. Više ne osjećam hladnoću.

„Mislim da se ne može više popraviti, mislim da ne može...“ Odmahujem glavom u potpunoj nemoći. Slome me jecaji i plačem. Plačem i ne mogu se zaustaviti.

On me zagrli i ja se ne opirem. Miriše po hladnoći i snijegu. Iako je prošlo toliko vremena, sve mi je poznato. Taj stisak poznajem.

„Znam, znam, oprosti,“ šapće mi u kosu i ljulja me u utješnom ritmu. „Oprosti... Oprosti... Oprosti...Za sve...“

Ljuljamo se u nespretnom zagrljaju.Tek krajičkom oka spazim da sam svojim lijepim finim kaputom obrisala blatnjavi blatobran taksija.

Uđem u taksi nakon par minuta. Bučno ispuhujem nos u maramicu i brišem vlažne oči.
Vozim se prema hotelu i kroz prozor gledam grad i šarena svjetla.
Maskara mi se razmazala i od pogleda na crni trag na papirnatoj maramici, opet počnem plakati.
Ne zato jer smo on i ja završena stvar. Ne zato jer smo on i ja mogli imati sve ili smo bili na pragu toga.
Tužna sam jer mi se srušilo sve u što sam zadnjih deset godina vjerovala. Moja samoća i traženja izgovora da ne puštam nikoga k sebi. Moja ranjenost koja je bila krivac za sve moje neuspjehe, jer ipak sam ja bila žrtva.

Godinama sam vjerovala da je to sve sa nekom svrhom, gotovo da sam željela da su njih dvoje sretni zajedno. Da njihova sreća bude ravnoteža mojoj patnji. Jer kao da bi onda sve imalo smisao. Ali to dvoje budala nije uspjelo čak niti sačuvati brak. A sve mi govori da se nisu niti trudili.

Rastuži me pomisao da smo nas troje jadne, izgubljene, potrošene lude.

Znam da će mi sutra ujutro te misli biti smiješne i da ću ih se sramiti kao svih histeričnih misli kada malo više popijem. Ali sada me čine strašno tužnom, zbrkanom i umornom.

TOG LJETA

Odjednom se to ljeto nije više činilo tako beznadno.
Odjednom nisam više stajala po strani, kao sva ljeta do sada, prenosila joj poruke od njenih zaluđenih obožavatelja, odlazila ranije na spavanje jer se ona ljubakala s nekim na plaži ili kao zadnjih par godina, šetala Dodu rano ujutro, dok je ona spavala do podneva.

U duši je bila prava partijanerica i otići sa ekipom koju je tek upoznala na piće ili dva, prespavati u kampu, u šatoru sa nadimljenim Holanđanima ili pijanim Englezima, priključiti se tetoviranim bikerima i do ranih jutarnjih sati skakati i smijati se – nije bio baš nikakav problem. Naravno da joj je imponirala pažnja i divljenje koju je plijenila
nesvakidašnjim spojem ljepote i lude spremnosti na sve - kod muškaraca jednako kao i kod žena.

Ljudi su redovito ostajali paf pri susretu s njom; možda zato jer se od tako lijepe djevojke nije očekivalo da bude nekonvencionalna i istovremeno zapanjujuće pametna, da zapaža stvari i da o njima priča. Da kuži ljude, da razmišlja o njima. Da zna prepoznati kada joj muljaju i da zna kada se treba pretvarati da nema pojima ni o čemu.

Kad smo pakirale torbe za, peti po redu samostalni, odlazak kod njene tete na Hvar, dramatično je izjavila dok je spremala kratke hlače i male lepršave suknjice:
„Znaš, ovo će ljeto biti prekretnica u mojem životu.“ Dramatično se zagledala kao Scarlett O`Hara kroz prozor svoje sobe koji je gledao u dvorište susjeda Čurića.

Nije prošlo niti punih šest mjeseci od nesretnog završetka sa Mirom, ali znala sam da misli na njega kada bi stisnula Dodu k sebi tako snažno da je jadni psić zacvilio od boli.

Još ju je opsjedao, dočekivao ispred Akademije, zvonio na njena vrata koja ona nije otvarala. Jednog dana je mene dočekao ispred Fakulteta. Nisam mu mogla pomoći, iako mi ga je bilo žao.

A opet,bilo me je sram da me takav ćelavi grmalj dočekuje pred kolegama. Nije mi prijetio, nije vikao, nije bio samouvjeren, nije mahao oružjem, nije mi se posprdno obraćao.
Kad sam mu vidjela oči, tužne i otečene, shvatila sam da je stvarno volio Marion. Na neki bolestan, samo njegov način.
Ona je na sve njegove pokušaje ostajala ravnodušna. Srećom pa joj je Miro brzo našao zamjenu u obliku male bujne crnke.

Otvara rozasti Benettov kofer i slaže u njega odjeću, kozmetiku, sandale, platnene šešire.

„Dosta je bilo luzerskih veza u kojima sam ja bila žrtva. Požalit će oni dan kad su me povrijedili, pokazat ću ja njima...“

Prijeti se imaginarnim neprijateljima dok ja zvjeram pogledom po njenoj sobi u kojoj se osjećam kao i u svojoj. Uokvirene diplome, priznanice, pehari. Na većini slika smo ona i ja zajedno, nacerene ili ozbiljne na koturaljkama, pony biciklama pa kasnije u vijetnamkama i sa probušenim ušnim resicama koje su danas gotovo zarasle.

Vani je trideset stupnjeva iako je tek kraj lipnja. Kuhamo se, u kući Marioninih roditelja nema klime. Koncentracija mi je loša.

Ne prestaje sa monologom i prijetnjama njima. Oni su bivše ljubavi koje je nepromišljeno birala.

Već sam bila pomalo sita tih njenih stavova i govorancije. Iziritirano pomislim da je sama birala te luzerske veze koje je okrunila afera sa Mirom. Pogledam Dodu sklupčanog kraj njenih nogu i blijedi ožiljak uzduž njegove šapice me podsjeti na one divljake. Prekorim samu sebe što sam makar i na tren bila ljuta na nju.

Marion je obožavala držati govore u kojima se sve vrtilo oko nje i u kojima ona plemenito pati, ali se nakon svih nedaća diže iz pepela, osvećuje i doživljava potupunu transformaciju.

Meni se baš ovog ljeta nisu slušali govori, monolozi niti dramatične poruke. Bila sam mrtva umorna, blijeda i neispavana od danonoćnog učenja za ispite.

I nisam mogla znati da će se ovog ljeta doista sve promijeniti i da se odjednom cijeli svijet neće više vrtjeti oko Marion i njene neodoljive pojave.

***

Predzadnje noći na moru, Tomo nas opet zove na roštilj. On je jedan od onih praktičnih tipova i već ga vidim kako će jednog dana sve sam popravljati po kući, od struje do namještaja. Bit će jedan od onih tipova koji će skupljati alat po cijeloj kući što će njegovoj ženi ići na živce. Dobri muškarci završe sa rospijama, čula sam jednom od nekoga.

Dok potpaljuje vatru i priprema komade mesa na malom kamperskom stolu, tobože nehajno pijucka pivo iz limenke, ali ja vidim da mu pogled bježi prema Marion koja mijenja toplo-hladna raspoloženja prema njemu. Jer zna da može.

Tužno je gledati Tomu kako gubi glavu za njom jer Marion ne traži ljubav.

Marion traži dramu. Pisanu samo za nju. Sa samo njom u glavnoj ulozi.

Naježim se od noćne svježine, kosa mi je još vlažna od kupanja. Kamenje na kojem sjedimo je grubo i zariva mi se u kožu, ostavlja reljefne, bolne ožiljke. Marion sjedi malo iznad mene i povremeno me stopalom gurka u donji dio leđa. Svako malo meni kraj nosa prolete njeni savršeno manikirani i nalakirani noktići.

Pridružili su nam se Erikovi i Tomini prijatelji. Dvije djevojke, jedna od njih je profesionalna sportašica, bacačica diska, a druga studira kriminalistiku.

Obje su krupne plavuše, pomalo muškobanjaste, beskrajno simpatične i vedre. Nisu sestre, ali izgledaju gotovo kao blizankinje, Mia i Ivona. S njima je došao i Tomin mlađi brat, Petar.

Marion se cijelu večer ponaša kao klinci kad se prejedu slatkiša. Hiperaktivna je i zločesta. Takva je otkad sam joj prekjučer rekla za Erika i mene.

Nije rekla bravo stara, nije skočila na mene i zagrlila me, vrisnula od sreće, nije to uopće primila sportski. Samo me zabezeknuto gledala par sekundi što je izgledalo kao vječnost.

Onda mi je samo pomalo nadureno rekla:“Nemoj misliti da će to potrajati. On mi se zapravo čini kao muljator.“ U samo par sekundi je drastično promijenila mišljenje o njemu. Od pametnog, zgodnog i poželjnog, Erik je postao muljator.
Da popravi dojam, neuvjerljivo je dodala:“Ha, pa možeš se i ti malo zabavljati preko ljeta, ne? Ali se nemoj zaljubiti, nije on materijal za tebe.“ Ili ja za njega.

A ja sam joj se počela budalasto i sa glumljenom ravnodušnšću opravdavati:“Ma daj! To? Ma to je samo seks.“

Možda da samu sebe uvjerim da je to istina: samo seks, ma on se meni uopće ne sviđa. Iako, svakom normalnom, Erik se ne može ne svidjeti. Možda da samu sebe zaštitim od nadanja u nešto više ili da nam se objema ispričam što nam se bezglavo sviđa isti muškarac.

Od onda je nemoguća. Pitala sam je jučer zašto se tako ponaša, iako sam mogla pretpostaviti. Ona me samo nevino pogledala i rekla da pojima nema na što mislim.

I Marion i ja znamo da mi nismo Cosmo cure, ta kategorija kod nas nikada nije postojala; samo seks. Uvijek smo jedna drugoj čuvale leđa, nismo razumjele ta jeftina ženska podmetanja, zgražale smo se nad prijateljicama koje jedna drugoj lažu i varaju. Uvijek smo si čuvale leđa. Uvijek je trebalo biti zauvijek.

Ali naš uvijek je trajao do sada.

Obje to znamo i već dva dana zurimo jedna u drugu i čekamo da jedna od nas pukne. Da trepne, da se oda.

Tješim se da je ostalo još samo dva dana do kraja ljetovanja. Ali znam da kraj ljetovanja, povratak kući, u Zagreb, povratak našim životima neće riješiti ovaj klik kojim se nešto u temelju promijenilo. Nešto se zarotiralo one večeri kad sam joj rekla za Erika. Kao dvije ravnine u prostoru koje su do sada lebdjele zajedno, a sada se jednoj osovina zaokrenula, nešto je glasno zaškripalo. Pitam se da li ćemo se ona i ja razići zbog ovoga.

Tomo pazi na roštilj, sestre koje to nisu se hihoću, sjede desno od mene, bratić pomaže Tomi, a ja režem luk i papriku u plastičnu zdjelu za salatu.

Ja sjedim sa strane, ne baš dobro raspoložena. Možda zato jer Erik ne sjedi blizu mene. Između nas dvoje se podigao zid, traje to od jučer.

Jučer i danas se nismo našli nasamo. Nismo niti pričali. Jučer ujutro sam ga vidjela sa Marion na terasi kafića kraj plaže. Sjedili su jedan nasuprot drugome i ona se nagnula prema njemu. Uzela je i Dodu, sjedio je kraj njenih nogu. Kad me psić spazio, potrčao mi je u susret i od veselja je zalajao. Erik je digao pogled i spazio me, odmaknuo se od Marion i ustao tako naglo da se šalica sa kavom prevrnula i razbila o kameni pod terase. Pričala mu je o meni, sigurna sam. Smučilo mi se toliko da sam istog trena poželjela uhvatiti prvi bus i vratiti se kući. Ali nisam.
Kasnije jučer je Erik otputovao do Splita, pozdraviti svoje roditelje koji su u prolazu za Dubrovnik. Uputila sam se do Tomine kuće jer sam željela pričati s njim, ili što već. Ali on je već odlazio autom. Nije me vidio.

Uspjela sam ga vidjeti kada je ulazio u auto i sve što mi je palo na pamet je da on nije kao moji prijašnji dečki; simpatični gelipteri, zvrckavi tipovi koji su samo gledali kako će pijani prodangubiti vikend.

Za volanom automobila je izgledao kao pravi, zreo muškarac. Gledala sam njegove ruke kako drže volan i s uzdahom se pitala jesam li pogriješila kad sam Marion rekla da je to bio samo seks.

***
„Ajmo pretpostaviti da se nekome ovdje od vas sviđa moja Saša.“

Kao da bi čak i teoretski bila nemoguća sama pretpostavka da se ja nekome sviđam, ili što? Naprežem se da shvatim što je htjela reći.

„Mislim, nije ona za baciti, ne?“ Nagne se prema meni i cmokne me u obraz.

„Marion, daj mi pomozi očistiti luk,“ ignoriram njeno glumatanje i odgurnem joj nogu. Ona uzme glavicu luka i nožić.

Ali ništa od pomoći.
Zadivljujuće je da ju uopće slušaju dok ona i dalje laprda.

„Znači, aj`mo pretpostaviti da se na priiiiiimjer“ okrene se prema Eriku i uperi prst prema njemu , „tebi!... Sviđa Saša.“

Erik djeluje nezainetersirano. Sjedi daleko od mene, čini mi se predaleko i petlja oko kamenčića i baca ih u more. Izgleda kao da se dosađuje. Ili kao da je ljut.

„Zašto bismo uopće pretpostavljali da mi se sviđa Saša?“ Pita je on promuklim glasom. Ja kao da ne sjedim dva metra od njega, kao da ne postojim.

I evo mi odgovora. Zašto uopće pretpostaviti kad mi se ne sviđa, samo je koristim za seks. Znači dobro sam objasnila Marion. Bio je samo seks.

Osjetim kako mi se grlo steže, kako sam se potpuno izgubila.

„Pa zato, Eriče, prijatelju, da odmah tvoje eventualne žudnje prema Saši sasječemo u korjenu jer da te obavijestim da se Saši sviđaju stariji, bradati muškarci, intelektualci u odjelima, četrdeset plus.“

Zašto mora biti takva okrutna gadura? Ne vidim joj lice jer sjedi iza mene. Opet me gurne stopalom, ovaj puta u bubreg.

Okrenem glavu prema njoj. Pramen njene guste sjajne kose je pao točno preko očiju. Izraz lica joj je sadistički

„Muškarci sa dva doktorata i bradom, ne?“ U tom trenu je mrzim.

Mogla bih joj kontrirati i spomenuti Miru i sve gadarije koje joj je radio.
Mogla bih reći:“Ako ja volim načitane, pametne muškarce, onda ti voliš kriminalce koji ubijaju boga u tebi, k`o u kakvoj jeftinoj kurvici."

Ali, kao i obično, ne kažem ništa.

Bacačica diska i inspektorica se pogledaju u čudu, očito osjećaju napetost u zraku. Jedna od njih promrmlja:
“Oprosti, Marion, ne? Je ovo neki kviz, igra? Trebamo mi uskočiti sa nekom opaskom?“

Samo procjedim kroz stisnute zube: „Daj Marion, prestani.“ Jače stisnem nož kojim režem papriku.

Profesor Ljubičević i ja. Greška od prvog dana. Stariji od mene gotovo dvadeset godina. Fascinirao me kao pojava; načitan, markantan, autoritativan. Zakazivala sam konzultacije u njegovom kabinetu prečesto, uglavnom nepotrebno. Pogriješila sam što sam joj rekla i sada to koristi protiv mene.
Baš kao one prijateljice kojima smo se prije čudile, kako mogu to jedna drugoj raditi?
Ali drago mi je da ona zna da između profesora Ljubića, kako ga ona zove, i mene nije bilo ništa više od međusobnog divljenja. Brzo sam otkrila da je oženjen i više nisam odlazila na konzulatcije.

„Tako da ti Erik, sorry, možda bi i ušao u konkurenciju, al ona ti voli starije tipove, ak razmeš kaj mislim.“ I onda valjda jer misli da je neodoljivo to što je rekla, nastavi:“Sa lulom i bradom. Sijedom.“
„Ne razmem, Marion.“ Pogleda ju kao da je nepozvana ušla u njegov privatan prostor. Erik ustane i protrlja čelo. Izgleda iznervirano.

Marion se nelagodno zahihota i nehajno zabaci kosu. Smijeh dive, prepoznajem ga.

Smračilo se, roštilj je gotov, Tomo zdovoljno trlja ruke.

Ali meni se ne jede, nisam gladna.

***

„Sjednite.“ Rečeno je kao naredba. Kao psu: sjedni ili daj šapu. Samo što nisam dobila pseći kolačić kad sam sjela nasuprot nje. Ured direktorice Kokanović je prostran, ukusno namješten, baš onako kao iz časopisa, a zid krasi Murtićeva grafika.

Nije me niti pogledala preko okvira svojih skupih naočala, namrgođena čela i pogleda zaljepljenog za ekran laptopa.

Dobro održavana kosa, moderan bob primjeren njenim godinama. Pažljivo osmišljena i birana odjeća. I ovaj kostim koji nosi vrišti nekim dizajnerskim imenom. Skupe cipele. Ne nosi nakit, samo jedan veliki prsten na desnoj ruci i glomazan muški sat. Šminka gotovo neprimjetna.

Po mojoj procjeni je u ranim pedesetim i sve što mi padne na pamet je da ne znam niti jednu ženu u njenim godinama koja je ovako dobro održavana. Pa čak niti moja mama za koju svi govore da je godine zaobilaze.

Direktorica Kokanović je, vidi se, skupi proizvod održavanja kozmetičkih salona i modnih stilista. Pomislim na Modnog Mačka i kako joj on dijeli savjete o odjevnim kombinacijama i izleti mi prigušeni smijeh. Preko lica mi prođe osmijeh, a Kokanovićka digne glavu sa ekrana i uhvati moj izraz lica.

„Nešto je smiješno, kolegice Mejer?“ Skine naočale, možda Gucciijev model? Uputi mi iziritirani pogled, kao profesorica koja je uhvatila učenicu u prepisivanju.

„Ne, ne... Ništa zapravo.“

O njenom strogom pogledu i nemilosrdnom odnosu prema zaposlenicima se već odavno pričaju legende. Ovako izbliza mi se čini kao da direktorica ima višak muških hormona. I glas joj je grub i muški.
Nije me strah, pomalo mi je smiješna.

„Dobro... I mislila sam.“ Pročisti grlo i samouvjereno nastavi, ljuljuajući se lijevo-desno u Aeronovoj stolici.

Podigne slušalicu i naredi svojoj tajnici: „Lidija, nemoj mi nikog puštati, imam važan sastanak.“ Tako je beskrajno puna sebe.

„Dakle, sigurno se pitate zašto sam vas zvala na razgovor. „

I nije da se pitam, ali, pristojnosti radi, kažem:“Pa da, vaša tajnica mi nije rekla detalje.“

„Želim nešto raspraviti s vama, Mejer.“ Gleda me u oči kao gepard svoj plijen. Ako gepard ikad gleda u oči nekog plašljivog zeca.
Samo što se ja danas ne osjećam kao zec. Prije kao lisica.

U nekom suludoj stotinki sekunde mi padne na pamet da mi možda želi ponuditi bolje radno mjesto. Koje ću ja, naravno, morati odbiti jer apsolutno ne mogu ostati u ovoj firmi niti više dana. Ne nakon one scene sa Brankom i jučerašnjeg incidenta u kuhinji. Nema šanse.

Ipak, znam da mi neće ponuditi bolji posao, to direktorice na njenom položaju ne rade.

„Zapravo, odlučila sam se više angažirati što se ljudskih resursa tiče. Želim bolje upoznati moj kadar. Zvat ću sve na razgovor, ali vi ste nekako došli prvi na red.“

Moj kadar. Zvuči kao gazdarica na imanju, a mi kao da smo njeni najamni radnici.
Nešto mi govori da ću ja biti jedina na ovakvom razgovoru kod nje.

„Da se vratimo vama.“ Pročisti grlo, ali ne onako kako ljudi rade kad im je nelagodno. Ona se stvarno nakašlje. “O vama, kolegice Mejer, sam čula neke, `ajmo reći, pomalo uznemirujuće stvari.“

Uznemirujuće stvari? Opa.

Koje bi to stvari mogle biti, osim moje sramotne i ponižavajuće veze sa šefom? Koja je, hvala bogu, završila. Upitno je pogledam i nimalo nevino. Ja cijelo vrijeme šutim. I pomalo kuham.

„Možda već znate na što ciljam. Na neprimjerenu vezu sa vašim nadređenim, Mejer.“

Ah da, tu smo znači.

„Ne znam na što ciljate, direktorice. Možda na nešto što je prošlo. Čini se da kasnite sa informacijama. Prekinuli smo prije dva mjeseca.“

Odgovaram joj drskim tonom, čak sam digla lijevu obrvu i pogledala je kao da je ona upravo rekla neku totalnu glupost. Baš drsko. I pomalo sam ponosna na sebe. Naslonim jednu ruku preko naslonjača stolice i dublje se zavalim. „A osim toga, to su moje privatne stvari, ne znam zašto bi to vas zanimalo.“

U tom trenutku mi se upali lampica. Da li je moguće da je Matija novi Kokanovićkin ljubavnik? Načula sam neke glasine da jeugrabila šefa, mlađeg od sebe, iz odjela Incominga. To može biti samo Matija. Ovo postaje zabavno. Iz petnih žila se susprežem od provale smijeha.

Kokanovićka nije očekivala ovakav odgovor, vidi se to po njenom izrazu lica. Nadaleko poznata po gruboj netaktičnosti i po tome što ne bira riječi, nitko joj se nikada nije suprostavio, a ja sam upravo sada gotovo prešla granicu.

Njeno visočanstvo je ostalo u čudu.

„Kolegice Mejer, moram vas upozoriti na vaš ton. Nije primjeren nadređenima...“

Prekinem je u pola rečenice. „A otkad ste vi moralna vertikala svemira?“ Prezirivo je pogledam.

Drska sam i na rubu davanja otkaza, na rubu živaca i na rubu da joj kažem da je zlobna, pokvarena kučka.

Sjetim se Ine, kolegice iz marketinga koja se još uvijek bori sa leukemijom. Nakon prvog ciklusa kemoterapije je krenula na posao, a ova ju je zaustavila na hodniku i upozorila da nije primjereno niti estetski dolaziti obrijane glave na posao. Zdeslav joj je osobno objasnio da Ina ima leukemiju i da nikome ne smeta, čak štoviše, a ona je hladno i pred svima rekla:“Ako je bolesna, neka ide na bolovanje, ovdje se radi. Ovo nije bolnica.“ Nije niti trepnula, okrenula se na svojoj skupoj štikli i otišla u svoj minimalistički ured. Još uvijek se sjećam Ininog hrabrog izraza lica kad je čula njen komentar.

Nakon par dana ju je udaljila s posla na način koji Ini nije ostavio puno mogućnosti izbora. Obećala joj na pismeno plaćeno izbivanje iz firme na neodređeno vrijeme. Bilo je to prije više od godine dana, a Ina mi kaže da joj dan danas nije plaćeno.

I zato sada, ako ne zbog mene, drago mi je da sam joj odbrusila zbog Ine.

„Ali kolegice Mejer, kakav je to način... Ja sam samo željela ukazati na neprimjeren način ostvarivanja karijere i dolaženja do unaprijeđenja. U najboljoj namjeri želja mi je spriječiti sukobe interesa i otkloniti nepoželjne privatne utjecaje. Evo na primjer dozvolite...“

„Molim?O čemu vi pričate?“ Sad sam se i ja izgubila.

Kladim se da gospođa preko puta mene nije očekivala moje upadice i da joj ne ide tako glatko kako se nadala. Osjeća se nelagoda u njenom glasu.

„Ukratko, radi se o tome da mi se više rangirani management, hoću reći odnosno niži management, žalio na vaše uplitanje privatnih stvari u poslovnu zonu zbog opasnosti da biste pokušali ostvariti napredovanje u karijeri preko... Intimne veze.“

E sada joj je stvarno neugodno jer je gledam kao kobac. Piljim u nju suženih očiju.

„Imam dva pitanja, tj opaske. Odlučite se - koji management, niži ili viši? I drugo pitanje: Napredovanje u karijeri? Kojoj karijeri? Gospođo Kokanović, ja nemam karijeru. Barem ne ovdje.“ Gospođo kažem najposprdnije što je moguće.

„Kolegice Mejer, nema potrebe za takvim tonom, ovdje smo da popričamo...“

Shvatim da nemam ja što pričati s njom, nema razgovora.

„Promaknuće? Karijera? Preko Matije kojeg vi sada ševite? Nije li tako? Direktorice Kokanović. Vi se šalite?“

Kokanovićka je godinama bila ljubavnica dosta starijeg i oženjenog predsjednika uprave u firmi u kojoj je nekada davno radila. Pričalo se da ju je on vinuo u poslovne vode i da je zahvaljujući njemu došla do upravljačkih pozicija. Pričalo se da je nakon njegove iznenadne smrti krivotvorila njegovu oporuku kojom on navodno ostavlja sve njoj. Nikome nije bilo jasno kako je to izvela, ali pričalo se da se dokopala nekoliko gradilišta na elitnim lokacijama, udjela u tvrtkama, bankovnih računi, planinske kuće u Švicarskoj, stana u centru Zagreba pa čak i obiteljske kuća. Pričalo se da je na ulicu istjerala njegovu udovicu i tada maloljetnu djecu, borila se s njima čak i protiv dijela nasljedstva koji im pripada bez obzira na oporuku .

Također, priča se da je njegova kćer godinama kasnije, uz pomoć dobrog odvjetnika uspjela dokazati da je oporuka krivotvorena i da je tužila Kokanovićku. Priča se da je dobila sudski spor. Priča se da će Kokanovićka možda završiti u zatvoru. Ili samo ostati bez sveg pokradenog. Baš kao jednom obitelj njenog pokojnog ljubavnika.

Priča se da se sve to desilo nedavno.

Ona šuti i ja šutim. Čeljust joj je stegnuta. Zazvoni joj telefon i ona se javi. Brzo je zaboravila na upute da ju se ne ometa. Priča sa stranim partnerom na lošem engleskom, glumljenim, ulizivačkim tonom. Žao mi ju je.

Ona završi razgovor i ja ustanem. Krenem prema vratima. Prije nego izađem, ne izdržim.

„Svi znaju što ste napravili onoj obitelji. Nikome neće biti žao ako ostanete bez svega. Ako vam je Matija slamka spasa... Stvarno imate problem."

I onda još:„Odlazim danas, momentalni otkaz sam predala u kadrovsku.“ Što i nije baš sto posto točno jer ću ga sada odnijeti, ali nema veze.

Sad više nema veze.

Kokanovićka kao da se fizički smanjila i ostarila u samo par minuta. Ne pomaže skupa šminka niti održavanje u finim salonima. Ona je samo potrošena, zla žena. A ja sam bez posla.

Prije nego sam zatvorila vrata, samo je nemoćno odmahnula rukom. kao da tjera dosadnu muhu:“Da, da, Mejer, odite samo.“

„Ne sviđa mi se i točka“, nije pričekala niti da Matija zatvori vrata za sobom.

Lupnula je dlanom po stolu i šalice za kavu sa minijaturnim potočnicama, koje smo joj tata i ja izabrali za jedan davni rođendan, su zazveckale u tanjurićima.
„Nemoj mi ga više, molim te, dovoditi kući.“

Nagnem se preko stola kao podbodena i procijedim kroz stisnute zube:
„Mama, daaaj.. Tiše malo..“ Pogledam prema vratima i nadam se da je već odmakao dovoljno daleko da bi je mogao čuti.Zagladila je svoju kosu boje meda i dalje mumljajući kroz stusnute zube sa kopčom u ustima dok je petljala sa punđom.

„Pa šta, ponovit ću: ne sviđa mi se“, pogledala me prkosno i nakon što je opet zakopčala svoju punđu na mjesto, nastavila.

„Oči su mu neke neodređene boje i uske, nekako... svinjske..., a kad muškarac ima tako mutne oči i još tako stisnute...“, digne kažiprst kao policajac u znak upozorenja.
Ustane, pokupi šalice sa stola i odnese ih u sudoper iza šanka.

„E sad već vrijeđaš!“, kažem razrogačenih očiju. Ne vjerujem da je to upravo rekla. Činilo mi se kao dobra ideja da ga upoznam s mamom. Ali i prije nego smo ušli, već na ulaznim vratima, izrešetala ga je pitanjima poput umirovljenog KGB-ovca i cijelo vrijeme ga motrila sumnjičavim, neugodnim pogledom.

Bilo je to nakon tri mjeseca naše čudne veze, u vrijeme kad sam još mogla ponešto izvoljevati od Matije. Onda kada sam durenjem i moljakanjem od njega čak mogla izvući neku sitnicu za sebe.

Iako me od početka pratio osjećaj da je sve oko njega pogrešno i sigurna sam da nije bio problem u njegovom bračnom statusu.
Pojavio bi se u obliku neobjašnjive nelagode kada bih ga čekala na mračnim kutevima križanja za naše povremene odlaske u kina izvan grada. Ili osjećaj nedefinirane odbojnosti kada bih se zagledala u njegove zdepaste prste i malene nokte. Želudac bi mi se uznemirio na pomisao da me on dira tim istim prstima.

Tako sam se jedne večeri nakon osrednjeg seksa zapitala što ja uopće s njim radim i kuda to sve k vragu vodi. Ali umjesto da sve to prekinem, zacvilila sam mu, zaštopanog nosa i crvenih očiju nakon neobjašnjivog napadaja plača.

„Nikad nigdje ne idemo, samo se skrivamo u mojem stanu. Baš ono... Bez veze“ Zaridala sam ispuhujući nos. Ne znam što sam time u njemu pobudila, ali velikodušno je raširio ruke i mazno, što je izgledalo pomalo zastrašujuće, rekao:
“Ma reci bubilice gdje i kada i idemo gdje god ti kažeš.“

Time me samo još više iziritirao pa sam i samu sebe iznenadila kad sam izlanula:
„Hoću da upoznaš moju mamu.“
Zapravo, možda sam željela da me odbije kako bih imala razlog da započnem svađu koja bi dovela do prekida. I zato sad proklinjem svoju glupu cendravost koja me i dovela do ovog maminog monologa.

„Samo kažem onako kako je“, pljesne dlanovima kao nakon dobro obavljenog posla.

„Ne mogu ga definirati, energija mu je nekako raspršena, maglovita... Bojim se da se u njemu skriva nešto mračno.“ Pogleda me kao Vera Čudina svoju izmučenu mušteriju.

„Ma jel čuješ ti sebe?“, pogledam je u nevjerici. „Sad si još i psiholog... O bože... I vidovnjakinja, šta li već...“
Ignorira me i nastavi:
„Osim toga...“ Priđe mi i obuhvati mi lice rukama:“Oči ti ne sjaje. Nisi zaljubljena.“ Osjetim miris maminog Tresora, koji oduvijek nosi i po kući.

„Mama, daj molim te...“, zakolutam očima kao klinka. Ali ne proturječim joj. Upila sam sve što je rekla.
„Čovjek je otišao po cigarete, pet metara je od kuće a ti ga već tračaš!“ povisim glas. „I osim toga, zvučiš kao da si se predozirala tarotima i sanjaricama.“

„Znaš tko je imao lijepu energiju?“, uopće me ne sluša, kao i uvijek. Gleda kroz kuhinjski prozor i odjenom se okrene prema meni, sanjivog izraza lica. „Erik. Erik je imao baš lijepu energiju.“
Njegovo ime izgovori kao obožavateljica rock zvijezde. Erik. Nedodirljivi Erik kojim mi mama svako malo voli naribati nos. Sitnicu da je on oženjen mojom bivšom najboljom prijateljicom, gotovo sestrom, uporno ignorira.
Pa to je taaaaakva sitnica, nonšalantno bi odmahnula rukom.

„Ma joj, mama...“, uzvrpoljim se na spomen njegovog imena. „Otkud si sada njega izvukla .“

„E on je imao božanstvenu energiju“, pogleda me i zatrepće očima.

„A da ne spominjem da je obrazovan, zgodan, koherentne energije.. Tako pristojan i šarmantan. Jesam ti rekla da se vraća u Hravatsku, teta Hana mi je rekla.“

Blebeće bez točke i zareza i odjednom osjetim strašan umor.

„Daj molim te, prestani. Matija bi mogao svaki čas ući. Ti baš hoćeš da mi bude neugodno...“
Prkosno puhne: „Pih, baš me briga, u svojoj kući sam.“ I onda me, kao da je shvatila da je ipak malo pretjerala, pomirljivije pita:
“Nego, reci ti meni nešto drugo: jesi tražila drugi posao?“

I evo je opet, pikne me tamo gdje sam najslabija. Drugi ubod u tri minute. Počnem nešto petljati da imam par opcija u vidu, odgovor kojim sam je do sada uspjevala smiriti i uvjeriti je da ću se maknuti kako ona kaže, iz one depresivne i primitivne sredine, pri čemu misli na firmu u kojoj radim.

Opet se osjećam kao klinka, kao da imam deset godina, a ona mi govori da sam na školskoj predstavi nerazgovjetno recitirala i da sve druge curice hodaju lijepo i uspravno, a da samo ja grbim leđa, krivudam i mrštim se.

Dok pere suđe i lupka šalicama i tanjurićima, zagledam se kroz kuhunjski prozor prema . Stanem uz šank i kopam po kičastoj kutijici za nakit obloženoj školjkama, suvenir sa Jadrana iz kasnih sedamdesetih. Prođem noktom po pukotini na poklopcu koja je rezultat tatinog i mojeg zajedničkog mijenjanja žarulje iznad šanka. Uspjeli smo razbiti staklenu kupolu lustera koja je s treskom pala i zarezala kutijicu. Odjednom mi bude strašna, gotovo fizički, bolna i nepodnošljiva istina da ga više nikad, više nikad, neću vidjeti i da je njegov odlazak konačan. I pitam se što bi on rekao za Matiju; sigurna sam da ne bi bio ovako direktan. Tata je bio pravi diplomat, uvijek smiren i pun nekog staromodnog, izumrlog poštovanja.

Kad smo se Matija i ja tog popodneva vraćali za Zagreb, mama me povukla u stranu.

„Saša, zlato moje, nekad sam prestroga prema tebi, znam, Ali to je samo zato jer mislim da možeš bolje.“ Pogladi me po kosi i stisne me u zagrljaj, nekako ganuto i na rubu suza mi prošapće u kosu

„Moja kćer.Moja curica zaslužuje najbolje.“

Ostanem totalnom šoku i ne mogu se otgnuti iz njenog zagrljaja. Škaklja me čupavi ovratnik od umjetnog krzna njene veste, svaki čas bih mogla kihnuti, ali ne mičem se. Grčevito je držim oko vrata. Nikad mi ne govori takve stvari. Da nije bolesna, proleti mi kroz glavu. Šapne mi u kosu:

“Pazi se, ima nešto čudno u njemu.“ Gotovo neprimjetno pokaže glavom prema autu u kojem me čaka Matija.
Da sam samo znala kako ću brzo osjetiti istinitost njenih riječi, ne bih okrenula očima i rekla joj:
“Ma daj, opet počinješ.“ Bučno sam je cmoknula i ušla u auto.

Ipak, cijelim putem do Zagreba, ta čitava dva sata šutim i samo povremeno ukoso promatram njegov profil. Jedva sam čekala da izađem iz njegovog auta i ako sam se do onda ponekad osjećala nelagodno u njegovoj blizini, sada mi je njegova prisutnost bila na granici odbojnog.Mamine riječi mi nisu izlazile iz glave i odjednom su me male laži počele udarati u glavu.

Ja sam varalica; izlazim sa oženjenim čovjekom kojeg niti ne volim, koji me čak niti ne tretira na neki poseban način. Radim posao koji ne podnosim.

Ne želim, ne mogu, oprostiti Marion, niti Eriku.

Niti sebi...

PRIČA O SAŠI MEJER VI. dio

ponedjeljak , 06.02.2012.

Desilo se bez najave, bez prethodnih razgovora o tome, bez nagovještaja . Nije da nije bilo onakvih dugih pogleda između njega i mene i ugodnog komešanja u želucu svaki puta kada bih spustila pogled. Bilo je i osmijeha koje smo sinoć upućivali samo jedno drugome preko stolova u restoranu. Cijelo je društvo ionako bilo prezauzeto opijanjem. Bilo je i razgovora, sinoć smo sjedili zajedno punih pet sati i čak je rukom taknuo moju i nije je povukao. Dugo.

Ali zaista ne znam kako sam završila u žbunju, baš onako kao u bauštelskoj metafori i doslovce se divlje pohvatala sa Erikom kojeg znam tek dva dana. Marion je opet u stilu dive izjavila da ju plaža previše iscrpila, dotaknula si čelo i teatralno skupila svoje stvari, nataknula svoje klompe sa visokom petom i zaputila se u stan. Ja sam odlučila još malo ostati i pitala se što će Erik odlučiti. Pogledao me preko šarenog Marioninog parea i rekao da i on ostaje. Tomo je ležao u kući, previše uništen pijankom od večeri prije. Vraćali smo se zajedno s plaže malo iza sedam i završili na sladoledu. I odjednom se stvorila neka energija i sladoled se otopio. A on i ja smo završili u grmiću iznad šetnice, a šetnica je točno između mora i grmića.

Objašnjavati da sam ja inače sasvim normalna, da ne bludničim naokolo po mediteranskom raslinju, da sam čak možda i sramežljiva cura koja je nevinost izgubila sa dvadeset, bilo bi jadno i zato šutim. Ja, odlikašica, dobro odgojena i pomalo suzdržana cura, koja pozdravlja susjede i ne psuje - kao baš takva, sam se potpuno i bez ograda, bez riječi i bez imalo srama pohvatala sa ovim veličanstveno zgodnim frajerom.

Erik me svako malo pogledava par metara dalje od mene. Zakopčava hlače, a meni prolete scene seksa od prije par minuta i želudac mi poskoči. Ne od srama niti nelagode jer je dan i svjetlo je i sve ovo skupa nije uopće romantično, nego od uzbuđenja. Želim mu dodirnuti rame i pomirisati mu kožu.

Šepam po malom prostoru sa jednom japankom i tražim drugu. Provirim kroz grane kroz koje se vidi mala uvalica sa kupačima ispod nas. Bojim se da se otkotrljala i pala nekom bavarskom turistu na glavu. Jednom rukom pridržavam bijelu laganu suknju, a drugom pokušavam zakopčati gornji dio kupaćeg. Od siline natezanja, elastična traka se odbije od mojih drhtavih prstiju i grudnjak poleti kao kamenčić iz praćke. Ostanem rukama prekrivajući grudi, a suknja mi sklizne do stopala. Napravim par smušenih koraka po kamenju gore dolje, kao muha uhvaćena u staklenku. Zapnem o granu i ogrebem golo rame. Tiho opsujem.

„Daj, ja ću“ Erik pokupi grudnjak sa poda i pruži mi ga. Okrenem mu leđa i navučem vražji komad odjeće. Erik mi zakopča malu kukicu na leđima, ali malo prije toga odugovlači i osjetim kako povlači prst po liniji bretela. I onda me poljubi u rame, na mjestu gdje sam se ogrebla. Naježim se. To baš nisam očekivala. Onda mi je provukao ruku oko struka i ja sam se zagledala u njegove ruke. Sparno je i ljepljivi smo.

Da li se to radi nakon samo usputnog seksa? Poljubac u rame?

Osjetila sam njegov dah i pitala se koliko puno smiješ imati godina, a koliko malo pameti, za seks sa osobom koju znaš manje od dva dana.

Usputni seks. Ljetni seks. Seks bez emocija. Samo seks. Ludi seks.Na javnom mjestu.

Izvantjelesno iskustvo. Jedino je što mi pada na pamet, a da ima smisla.

„Znaš, ovo...“ okrenem se i pokažem na kamen na kojem smo do prije par minuta bili goli, „... je kažnjivo u nekim zemljama. Mislim na javnom mjestu.“
„Pa... prilično sam siguran da je kažnjivo i kod nas.“, nasloni se na drvo i prekriži ruke na prsima.
Želim se utopiti u njegovom glasu, jedino je što mi padne na pamet od jeftinih stihova. Zapravo ne mogu naći niti jednu stvar koja mi se na njemu ne sviđa, a to je loše.
Muškarac mora imati barem jednu manu ili skup manjih, a žena mora biti kadra uvidjeti ih, još jedan od suludih savjeta moje bake Agate u duhu Žuži Jelinek.

„Što nije u redu s tobom?“, pitam ga dok istovremeno shvaćam kako blesavo to zvuči.
„Molim?“ pita me vidno zbunjen.
„Ma ništa, ovaj...“ Odmahnem rukom i sagnem se da uzmem torbu za plažu. Navučem rozaste plastične
šlape za kupanje zbog kojih mi Marion pije krv na slamčicu.
"Mislim grozno, k`o kakva penzionerka iz DDR-a", `ko to još nosi, umire od srama kad se pojavim s tim na plaži jer narušavam njen savršen styling.

„Saša, ovo je bilo...“ on gleda malo u mene, malo zvjera naokolo. Prođe rukom kroz kosu , ruke su mu tako... Htjela bih da me još koji puta dotakne i bude mi na tren slabo od toga. Želja. Ili možda požuda?

Sigurno umire od neugode. Osjećam da će reći hvala, doviđenja ili što mi je pobogu bilo pa da ga
preduhitrim i spasim se totalnog poniženja, kažem brže-bolje preveselim, pomalo histeričnim tonom:

“Da, jelda? Greška. Ono, kao da smo se zabunili, ne?“ I dignem ruke u zrak kao da bih najradije rekla, e pa šta sad, desilo se. Kao da smo, recimo, imali blaži sudar i sada razmjenjujemo podatke o osiguranju automobila.

Oprostite, hvala, molim, sve najbolje, doviđenja.

„Pa, ako ćeš to tako nazvati...“, šara nogom po kamenčićima.
„Pa ono, uopće ne znam šta mi je bilo, ono...“, zakolutam očima i lupim se po čelu. Pravim budalu od sebe i bolje da zašutim što prije.
„Zabunili smo se, eto, to je to.“ I nesigurno mu se nacerim. Ne pokazujem zube, samo usne razvučene u umjetan smiješak. Kao da je on ispričao ne baš smiješan vic.
„Zabunili, ha?“, kima glavom i ne miče se. „Zabuna. Pa dobro onda...“ Zabije dlanove, svoje lijepe muške šake, u stražnje džepove svojih kratkih hlača. Zabuljim se u njegove noge.

Opet mi je vruće od pogleda na njegove noge. Na njega.

Pitam se trebam li se sada rukovati s njime? Kakva je procedura? Krenem mu pružiti ruku, a onda promijenim putanju i krenem namještati kosu iza uha. U svojih dvadeset i tri godine nikada nisam ovako nešto napravila.

Ako je i postojala kakva šansa, mjerljiva u promilima da ikada, ikako on i ja završimo zajedno, to sam uspjela uprskati. Oboje smo uprskali. Ne spavaš se nekim tko ti se sviđa već drugog dana. I točka.

„Idem ja sada.“ Bez da ga pogledam, krenem se spuštati do puteljka.
„Znači ideš? Pa možda da se nađemo, ne znam, na kavi?“ ponudi on, kao nonšalantno. Sigurno to kaže iz samilosti.
„A da, dobro, da... Može.“

I odem smušena i tek kasnije shvatim da mu nisam dala nikakav odgovor.

***

„Spavaš?“, šapće Marion baš onako kako uvijek šapće kad zna da mi se spava i kad me želi probuditi.
„Saša, Sssssaša....“

Samo što nisam zaspala i pravim se da je ne čujem. Noć je ljepljiva i vruća i čuju se zrikavci i žamor sa
ulice. Turisti, šetači i ulični zabavljači,.

„Mmmmm? Da, spavam.“ Promrmljam kroz stisnuta usta i zatvorenih očiju.

„E, kad već ne spavaš, ajd da ti nešto kažem“, više ne šapće.

„Marion, spavam!“ Tresnem glavom o jastuk i okrenem se prema zidu.

„Dobro, dobro vidim.“, sjedne u krevetu i upali noćnu lampicu iz ranih pedesetih, iz vremena kada se
njena teta, zapravo sestra Marionine bake,kao mlada učiteljica, tek doselila na Hvar. Cijela soba je
zlokobna i tamna, čak i usred bijela dana.
„Znaš... Mislila sam, ovaj Erik,“ privuče koljena k sebi i sanjivo se zagleda u goblen na zidu. „Mislim da se
pali, ali neće pokazati. Vidjela sam neke signale."

Naravno, uvijek se netko pali na nju, to je neizbježno.

Glasno uzdahne, a ja se ukočim. Odjednom mi se više ne spava i počne me grčiti u crijevima. Pitam se
kako netko može znati da se nekome sviđa bez da ta druga osoba to pokaže. Ili tako nekako.

Ne kažem joj da smo se Erik i ja zabunili. U srijedu popodne kad smo se vraćali s plaže. Pa smo se onda opet
zabunili u četvrtak. No dobro, ipak smo se morali naći da raspravimo o toj zabuni. Dva puta. Pa jučer, pa danas... I da se nalazimo u Tominoj kući kada su ostali na plaži ili kasno navečer kada su svi pijani ili već spavaju. I pitamo se što to radimo, ali naravno da nemamo pojima. I sve o čemu mogu razmišljati je njegova koža, ugodno mirisna i ljepljiva, na mojoj koži.

„Saša, pa jel` ti mene slušaš!“

„Da, da, slušam. Erik. Se pali.“ Pa zašto ne na Marion, mislim, pa sa mnom se samo sastaje po žbunju i... Što
god već. Odjednom vidim Erika kao nekog perverznjaka. Znači obradio je mene, a sada je Marion na redu. A onda mi opet prolete scene naših tijela i čini mi se to nemoguće.

I kakvi su to signali o kojima ona priča?

Ako Marion baš ništa nije primjetila, onda je luda. Ili je samo, kao i uvijek, zaokupljena samom sobom.
Moram joj reći za njega. Sutra ću, svečano si obećam.

„Znaš Mari, mislim da možda ipak Erik... Ne znam, možda ima curu? Jesi pričala s njim?“
„Pa ne baš. Ne o tome. Pričali smo sinoć na molu. Tako, pričao je o svojem studiju, a ja o akademiji.“

Duboko uzdahne, gotovo sramežljivo, tako netipičnp za nju:“ Frajer je mrak, ne? Tako je pametan, Saša. Nikada nisam srela takvog tipa. I zgodan. Za umrijeti.“

Ne sviđa mi se kuda vodi ovaj razgovor.

Znam da su pričali na molu. Čekao je mene, ali je Marion došla neplanirano ranije pa su prosjedili pola sata dok ja se ja nisam pojavila.
Marion je promijenila navike; ustaje ranije i šeće Dodu oko Tomine kuće kada oni još spavaju, odlazi po kruh okolnim putevima i traži ga, traži priliku da ostane sama sa Erikom.

Uslijedi par minuta tišine u mraku spavaće sobe. I onda, lakše nego sam se nadala, iz mene izađe:
„Marion. Zapravo... Moram ti nešto reći.“